tuzlanska-grana-mostarskih-kurta
Otvori rodoslov!

Muhamed Šefket KurtMuhamed Šefket (na slici lijevo) ef. sin je na predhodnoj stranici spomenutog muderisa Fadil efendije. Rođen je u Travniku 1879. godine, gdje završio mekteb i počeo učiti u medresi pred svojim ocem Fadilom. Kad mu je 1893. godine otac umro, otišao je iz Travnika u Mostar djedu hadži Ahmetu gdje je završio ruždiju i jednu godinu slušao predavanja poznatog mostarskog alima Ali Fehmi ef. Džabića, muftije i borca za vjersku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana. Godine 1895., nakon smrti djeda Ahmeta, otišao je u Sarajevo i upisao se u Kurumliju medresu iz koje je nakon godinu dana otišao na nauke u Istanbul. Tamo je studirao punih deset godina i otišao u Damask radi učenja arapskog jezika. Po povratku u domovinu 1908. godine postavljen je za imama i hatiba hadži Ali-begove džamije i muderisa njegove medrese u Travniku.73

 

 

Muhamed Šefket Kurt sa tri sina
Muhamed Šefket Kurt i sinovi Nurija Asim, Alija Kemal i Fadil u Banja Luci 1915. Na slici vidimo tekst na arapskom i bosanskom koji je napisao sam muftija kao i njegov potpis. Vidimo da neka muftijina djeca, kao i on sam, imaju dvojna imena što je tada bio običaj u ulemanskim porodicama u Bosni i Hercegovini.74

Muhamed Šefket Kurt (1879-1963) je oženio Arifu (1883-1959), rođenu Turalić iz Tešnja. Interesantno je da Arifin brat, Meho Turalić ženi Zibu, sestru Muhameda Šefketa. Još jedan takav slučaj desit će se nešto kasnije sa Šefketovom djecom. Porodica živi u Travniku do 1914. godine gdje su rođeni Fadil (1910.), Nurija Asim (1911.) i Alija Kemal (1912.). Muhamed Šefket sa tri sina i suprugom 1914. godine seli u Banja Luku gdje je postavljen na mjesto muftije.75 U Banja Luci se rađa četvero djece; Enver (1914.), Fadila (1915.), Asim (1917.) i Halima (1918.).

Muhamed Šefket Kurt sa sedmoro djece
Muhamed Šefket Kurt sa svoje sedmero djece u Banja Luci 1923. S lijeva: Fadil (1910-1945), Enver (1914-1943), Halima u krilu oca (1918-1969, udata Vučetić), Asim u krilu oca (1917-1943), Nurija Asim (1911-1998), Alija Kemal (1912-1984), i Fadila (1915-1968), udata za Safeta Pašića porijeklom iz Gacka. Fadilin brat Alija Kemal oženio je Safiju, sestru Fadilinog muža Safeta Pašića). Osmo dijete koje nije na ovoj slici – Nedžatija Muhamed (1925-1991), rađa se u Tuzli. Tri sina sa ove slike – Fadil, Enver i Asim, ubijena su tokom Drugog svjetskog rata. Tri sina – Fadil, Alija Kemal i Enver diplomiraju pravo na Zagrebačkom sveučilištu.

 

 

1925. porodica seli u Tuzlu gdje se iste godine rađa osmo dijete, Nedžatija Muhamed. Nastanjuju se u kvartu Pazar. Tuzlanski muftija bio je sve do 1933. godine kada je izabran za člana Ulema medžlisa u Sarajevu. Penzionisan je 1936. u pedeset osmoj godini života. Iste godine kupuje kuću u mahali Mejdan u kojoj živi sve do svoje smrti 21. juna 1963 godine.

Huk i vjetrovi Drugog svjetskog rata prošli su i kroz muftijinu kuću u Mejdanu odnijevši sa sobom živote trojice njegovih sinova. Muhamed Šefket i supruga Arifa nisu se od toga gubitka nikad oporavili, ali o tome nisu pričali, sa stoičkom mirnoćom nosili su se sa prazninom i boli, doslovno primijenjujući ono što islam propisuje u slučaju smrti najbližih: ”Tuga i žalost za umrlim treba da bude samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne smije poprimiti vidne spoljne znakove.”

Prvo od njihovo osmero djece, sin Fadil – rođen 1910. završio je gimnaziju u Tuzli i Pravni fakultet u Zagrebu. Kao pravnik se zapošljava u Bugojnu odakle 1939. odlazi u Varaždin za tajnika župana Podravske banovine. Ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima 1945. tokom završnih ratnih operacija.

Nurija Asim rađa se 1911. U Tuzli završava dva razreda realne gimnazije, zapošljava se na željeznici gdje je i penzionisan. Najduže je živio u Tuzli, a po pozivu službe jedno vrijeme je živio u Husinu i Gradačcu.

Alija Kemal KurtTreće dijete Alija Kemal rođen je 1912. Poslije završetka gimnazije završava Pravni fakultet u Zagrebu (lijevo slika je iz indeksa 1932.) i polaže rigorozu76, te postaje doktor pravnih nauka. Radio je kao pravnik u Čajniču, Jajcu, Kutini, Banja Luci, Tuzli i Lukavcu. Umire u Tuzli 1984. godine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Maturanti tuzlanske gimnazije 1931-32.
Maturanti tuzlanske gimnazije 1931-32. Slijeva – stoje: Alija Kemal Kurt, M. Bešlagić, Fadil Kurt. Sjede: R. Bešlagić, Hiba Šerbić, Pašić. Husejn Alić u Kalendaru Narodne uzdanice za 1940. i 1941. godinu objavljuje spisak 703 Bošnjaka sa fakultetskom naobrazbom, koliko ih je tih godina bilo u cijeloj Jugoslaviji. Tri osobe sa ove slike su u tom spisku; pravnici Alija i Fadil Kurt, te liječnica Hiba Šerbić- vidjeti prilog 4. na kraju knjige, ili otvori ovdje

Enver KurtČetvrto dijete muftije Kurta je Enver, na slici lijevo. Rodio se 1914. godine. On je muftijin treći sin koji završava pravo u Zagrebu. Zapošljava se u Tešnju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata postavljen je za člana Agitpropa78 Narodno-oslobodilačkog pokreta. Ubijen je 1943. u selu Gračanica kod Živinica od muslimanskih straža-legija.

Peto dijete je kći Fadila rođena 1915. Završila je dva razreda realne gimnazije. Udala se za Safeta Pašića porijeklom iz Gacka. Umrla je 1968.

 

Asim KurtŠesto dijete Asim, na slici lijevo, rođen je 1917. Završava nižu gimnaziju i radi kao obračunski službenik u rudniku Kreka. Kao pripadnik NOB-a dobiva pjegavi tifus i nestaje u ratnom vihoru na nepoznatoj lokaciji 1943.

Halima, sedmo dijete rođena je 1918. Završava nižu gimnaziju i stručnu žensku školu. Udaje se u Bosansku Kostajnicu za Vučetića gdje i umire 1969. Uvijek je žalila što je otišla tako daleko od svoje porodice.

Osmo, posljednje i jedino dijete koje se rodilo u Tuzli, je Nedžatija Muhamed (1925).  U Tuzli završava osnovno i srednje obrazovanje. Tokom Drugog svjetskog rata priključuje se NOB-u kao vođa saniteta brigade. Nakon rata studira medicinu u prvoj generaciji Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Radi kao ljekar u Kladnju i Mramoru, a zatim kao specijalista interne medicine na Grudnom odjeljenju u Slavinovićima. Ženi se sa Azeminom – Bebom Gavranović koja je također bila ljekar. Nisu imali djece.

Jedna herojska misija muftije Kurta na spašavanju srpskih komšija i Sabornog hrama u Tuzli januara 1942. zabilježena je u više dokumenata i web stranica. Za taj svoj poduhvat poslije 1945. godine odlikovan je ”Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda“.

Početkom rata 1941. godine 108 najviđenijih sarajevskih Bošnjaka usvojilo je rezoluciju u kojoj se konstatuje teško stanje i progon srpskog stanovništva i traži da se to prekine. Slične rezolucije su donesene u Banja Luci, Prijedoru i Bijeljini. U Mostaru takva rezolucija je osvojena 21. oktobra 1941. godine. Zanimljivo je da je ona donesena u saradnji sa komunistima, po direktivi Džemala Bijedića, a tekst je umnožila partijska tehnika (aktiv muslimana). 11. decembra 1941. izglasana je i Tuzlanska rezolucija. Njen prvobitni tekst bio je napisan u izuzetno oštrom tonu, pa je odlučeno da se tekst ne šalje, nego da u Zagreb ode delegacija od jedanaest Bošnjaka i tri Hrvata i da usmeno protestvuje u vladi Nezavisne države Hrvatske zbog zločina. Same rezolucije nisu postigle veći uspjeh, a progoni, ubistva i mučenja su nastavljeni.

Početkom januara 1942. godine saznalo se da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih Srba, kao odmazdu za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu.

Tajni ustaški odbor za istrebljenje Jevreja i Srba u Tuzli pozvao je zloglasnog Vječeslava Montanija79, kotarskog predstojnika za Brčko, koji se već pročuo po krvavim nedjelima, da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da se, uz njegovu pomoć, izvrši odmazda nad Srbima, i to tako da se u pravoslavnu crkvu punu vjernika postavi eksploziv, i da se zatim razori srpska varoš u tom gradu i kompletno stanovništvo pobije i otjera u logore.

Pošto se saznalo za ovaj plan, organizovana je konferencija uglednih Bošnjaka Tuzle. Odlučeno je da tročlana delegacija, na čelu s muftijom Muhamedom Kurtom, ode Hohbajeru njemačkom komandantu tog mjesta, i njegovom zamjeniku potpukovniku Vistu, te traži od njih da navedeno spriječe. Kad je saznala koliko je protivljenje Bošnjaka ovakvim akcijama, njemačka komanda je pismenom naredbom zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. Istovremeno su slične akcije poduzimali i ugledni Hrvati, kao što su Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Zbog svega toga, ustaše se nisu usudile da provedu svoj plan. Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa tekstom upozorenja da, „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi“. U nastojanju da učvrsti demarš kod njemačkog komandanta, muftija Kurt sa grupom uglednih Tuzlaka odlazi u Zagreb i traže da ih Ante Pavelić, poglavnik NDH primi. On to nije učinio, ali ih je primio ministar Andrija Artuković od kojeg delagacija traži da ustaše ne diraju mirno srpsko stanovništvo. Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina.

Ustaški režim u Tuzli u jednoj dojavi od 9. juna 1943. godine negativno je gledao na nacionalnu ”pasivnost” uleme koja je postajala vidljivijom što je sudbina NDH bila neizvjesnija. Muhamed Šefket ef. Kurt označen je u toj dojavi kao ”potajni neprijatelj današnjeg poretka” i ”stari bizantinac – Srbin.”80

Kada je efendija Kurt preminuo prota Đorđe Jovanović održao je govor na njegovoj dženazi, kojoj je prisustvovalo preko deset hiljada ljudi. Uslišena je intimna i neuobičajena molba prote Jovanovića, da on bude taj koji će u efendijin grob sići prije njega, dočekati tabut s efendijinim tijelom i položiti ga u kabur.

U nastavku se navodi nekoliko sjećanja na muftiju Kurta iz raznih historijskih dokumenata.

Meša Selimović: ”S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog, neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spasavao ljude iz ustaškog zatvora. (…) Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba – seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, „crveni pop“, koji je cijeli rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ.”

Vera Mujbegović: ”U Tuzli se otpor protiv terora nad Srbima , posle prvog talasa koji je odneo desetine života – vezuje za ime i svetli lik tuzlanskog muftije, Muhameda Kurta koji je sav svoj ugled založio za presjecanje krvavog kola…”

Mirzet Ibrišimović: ”Taj planirani zločin, kao i istovremeni plan likvidacije većeg broja porodica u Srpskoj varoši i plan masovne deportacije Jevreja u Jasenovac, spriječio je muftija Kurt sa nekolicinom uglednih tuzlanskih Bošnjaka, tražeći od Nijemaca da se ustašama ne dozvoli miniranje crkve, likvidacije i deportacije. (…) U Tuzli nigdje nema ni spomen ploče u čast ovog antifašističkog velikana.”

Momčilo Peleš: ”Preko istaknutih tuzlanskih Muslimana, kao što je bio muftija Kurt, Tuzla je bila spasena da ne postane poprište masovnog zločina koji je ustaški režim namjeravao da izvrši. (…) Hrabro, patriotsko djelovanje muftije Kurta imalo je utjecaja kako na ustaške vlasti koje nisu željele da se sukobljavaju sa uvaženim muftijom, tako i na muslimansko stanovništvo u Tuzli i okolini. Stavljeni van zakona Srbi su u stavovima i djelovanju muftije Kurta i njegovih istomišljenika nalazili potvrdu u uvjerenju da nisu prepušteni na milost i nemilost fašizmu…”

Vladimir Marković: ”Nekoliko uglednih Muslimana, na čelu sa tuzlanskim muftijom Muhamedom eff. Kurtom, posjetili su njemačkog komandanta grada Hohbajera i potpukovnika Wista izrazivši negodovanje tuzlanskih Muslimana protiv ustaškog plana. Tom prilikom muftija Kurt je istakao istorijsku istinu da stanovnici Tuzle: Srbi, Hrvati i Muslimani stotinama godina žive zajedno i da se sličan zločin nikada nije dogodio. Sagledavši mogućnost teških posljedica Nijemci i ustaše su odustali od svojih namjera.”

Jusuf Arnautović: ”Muftija Kurt je bio veliki pobornik bratstva i jedinstva među tuzlanskim građanstvom svih nacionalnosti. Sakupio je delegaciju, pošao potpukovniku Wistu i energično ga uzpozorio na sve posljedice takvog nedjela, ističući da je to suprotno raspoloženjima tuzlanskih Muslimana. Time je, bez sumnje, učinjen veliki doprinos sprječavanju bratoubilačke borbe koja bi imala svoje implikacije i na razvoj snaga NOP-a u samom gradu…”

Prof. dr Mustafa Šehović: ”Ima ličnosti koje u kriznim situacijama reaguju ljudski, nevođeni nikakvom ideologijom osim svog ličnog poštenja. Takav je bio muftija Kurt. (…) Najveća nesreća je zaprijetila njegovim Tuzlacima Srbima – potpuno uništenje Srpske varoši i Pravoslavne crkve. Otišao je u Gestapo i po cijenu svog života zaprijetio da će svi Muslimani u šumu ako bude odmazde nad Srbima. Uspio je. Nije pakleni plan ustaša i Nijemaca ispunjen. Njemu to nije bilo teško, jer je govorio uvijek u Aljinoj kafani da je loš čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre. Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog čovjeka. On je bio častan primjer koji treba da služi, a dobrim djelima da se pomogne drugima. Sa ovog svijeta otišao je čista obraza.”

Muhamed ef. Lugavić: ”Muftija Kurt je ostao sinonim ovog grada. Mogu vas podsjetiti da je prota Jovanović, kad je umro rahmetli muftija Kurt, molio da ga i on spusti u mezar. ”

Ličnu biblioteku Muhameda Šefketa poslije smrti njegov sin dr Alija Kemal poklonio je Gazi Husrev- begovoj biblioteci u Sarajevu.

U organizaciji Srpskog građanskog vijeća – Pokreta za ravnopravnost u Tuzli 5. januara 2016. održan je Istorijski čas o Muftiji Kurtu koji je držao Fatmir Alispahić, pogledajte dolje.

Sljedeća stranica

73 Hasandedić, Hivzija, Genealoška istraživanja / porijeklo i status, istaknuti pojedinci nekih bošnjačkih porodica/ Arhiv HNK/Ž Mostar 2008. str. 147

74 Kemura, Ibrahim, Muslimanska imena i njihova znacenja, Starješinstvo Islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini, 1980 – ”Potrebno je napomenuti da smo od Turaka preuzeli i običaj nadijevanja tzv. dvojnih imena, koja su sastavljena iz dva dijela. Broj ovih imena je znatno manji i obično su se davala u ulemanskim porodicama.”

75 Muftija (arap. مفتى‎) je predstavnik vjerske vlasti i pravosudni tumač šerijata, islamskog zakona, priznat zbog svoje čestitosti, vjerskog i pravnog znanja.

76 Pravni fakultet u Zagrebu je osnovan 1776. u sklopu reforme visokog školstva na Habsburškoj monarhiji. Do 1948. godine studij prava u konačnici je završavao polaganjem tzv. strogih ispita – rigoroza – temeljem kojih se stjecao naziv doktora prava i ovlaštenje za obavljanje stručnih poslova u pravosuđu. / web stranica Pravnog fakulteta.

78 Agitprop je kratica koja je nastala povezivanjem riječi agitacija i propaganda, i označava sva dijela umjetnosti, pamflete, igrokaze, filmove koji su povezani s nekom političkom porukom. Izraz agitprop nastao je u SSSR-u i skraćenica je za državni ”odjel za agitacije i propagande”.

79 / više o Montanijevim zločinima: Pinto, Avram, Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.

80 ATK, Radnički pokret i NOB u sjeveroistočnoj Bosni 1920. – 1945. [zbirka digitalizirane arhivske građe] (dalje: RP-NOB), 3-OJ64-316. Potajni neprijatelji današnjeg poretka u Tuzli.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s