Muhamed Šefket ef. Kurt (1879-1963), muftija u Banja Luci i Tuzli

Muhamed Šefket (na slici lijevo) ef. sin je na predhodnoj stranici spomenutog muderisa Fadil efendije. Rođen je u Travniku 1879. godine, gdje završio mekteb i počeo učiti u medresi pred svojim ocem Fadilom. Kad mu je 1893. godine otac umro, otišao je iz Travnika u Mostar djedu hadži Ahmetu gdje je završio ruždiju i jednu godinu slušao predavanja poznatog mostarskog alima Ali Fehmi ef. Džabića, muftije i borca za vjersku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana. Godine 1895., nakon smrti djeda Ahmeta, otišao je u Sarajevo i upisao se u Kuršumliju medresu iz koje je nakon godinu dana otišao na nauke u Istanbul. Tamo je studirao punih deset godina i otišao u Damask radi učenja arapskog jezika. Po povratku u domovinu 1908. godine postavljen je za imama i hatiba hadži Ali-begove džamije i muderisa njegove medrese u Travniku.73

Muhamed Šefket Kurt (1879-1963) je oženio Arifu (1883-1959), rođenu Turalić iz Tešnja. Interesantno je da Arifin brat, Meho Turalić ženi Zibu, sestru Muhameda Šefketa. Još jedan takav slučaj desit će se nešto kasnije sa Šefketovom djecom. Porodica živi u Travniku do 1914. godine gdje su rođeni Fadil (1910.), Nurija Asim (1911.) i Alija Kemal (1912.). Muhamed Šefket sa tri sina i suprugom 1914. godine seli u Banja Luku gdje je postavljen na mjesto muftije.75 U Banja Luci se rađa četvero djece; Enver (1914.), Fadila (1915.), Asim (1917.) i Halima (1918.).

1925. porodica seli u Tuzlu gdje se iste godine rađa osmo dijete, Nedžatija Muhamed. Nastanjuju se u kvartu Pazar. Tuzlanski muftija bio je sve do 1933. godine kada je izabran za člana Ulema medžlisa u Sarajevu. Penzionisan je 1936. u pedeset osmoj godini života. Iste godine kupuje kuću u mahali Mejdan u kojoj živi sve do svoje smrti 21. juna 1963 godine.

Huk i vjetrovi Drugog svjetskog rata prošli su i kroz muftijinu kuću u Mejdanu odnijevši sa sobom živote trojice njegovih sinova. Muhamed Šefket i supruga Arifa nisu se od toga gubitka nikad oporavili, ali o tome nisu pričali, sa stoičkom mirnoćom nosili su se sa prazninom i boli, doslovno primijenjujući ono što islam propisuje u slučaju smrti najbližih: ”Tuga i žalost za umrlim treba da bude samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne smije poprimiti vidne spoljne znakove.”

Prvo od njihovo osmero djece, sin Fadil – rođen 1910. završio je gimnaziju u Tuzli i Pravni fakultet u Zagrebu. Kao pravnik se zapošljava u Bugojnu odakle 1939. odlazi u Varaždin za tajnika župana Podravske banovine. Ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima 1945. tokom završnih ratnih operacija.

Nurija Asim rađa se 1911. U Tuzli završava dva razreda realne gimnazije, zapošljava se na željeznici gdje je i penzionisan. Najduže je živio u Tuzli, a po pozivu službe jedno vrijeme je živio u Husinu i Gradačcu.

Treće dijete Alija Kemal rođen je 1912. Poslije završetka gimnazije završava Pravni fakultet u Zagrebu (lijevo slika je iz indeksa 1932.) i polaže rigorozu76, te postaje doktor pravnih nauka. Radio je kao pravnik u Čajniču, Jajcu, Kutini, Banja Luci, Tuzli i Lukavcu. Umire u Tuzli 1984. godine.

Četvrto dijete muftije Kurta je Enver, na slici lijevo. Rodio se 1914. godine. On je muftijin treći sin koji završava pravo u Zagrebu. Zapošljava se u Tešnju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata postavljen je za člana Agitpropa78 Narodno-oslobodilačkog pokreta. Ubijen je 1943. u selu Gračanica kod Živinica od muslimanskih straža-legija.

Peto dijete je kći Fadila rođena 1915. Završila je dva razreda realne gimnazije. Udala se za Safeta Pašića porijeklom iz Gacka. Umrla je 1968.

Šesto dijete Asim, na slici lijevo, rođen je 1917. Završava nižu gimnaziju i radi kao obračunski službenik u rudniku Kreka. Kao pripadnik NOB-a dobiva pjegavi tifus i nestaje u ratnom vihoru na nepoznatoj lokaciji 1943.

Halima, sedmo dijete rođena je 1918. Završava nižu gimnaziju i stručnu žensku školu. Udaje se u Bosansku Kostajnicu za Vučetića gdje i umire 1969. Uvijek je žalila što je otišla tako daleko od svoje porodice.

Osmo, posljednje i jedino dijete koje se rodilo u Tuzli, je Nedžatija Muhamed (1925).  U Tuzli završava osnovno i srednje obrazovanje. Tokom Drugog svjetskog rata priključuje se NOB-u kao vođa saniteta brigade. Nakon rata studira medicinu u prvoj generaciji Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Radi kao ljekar u Kladnju i Mramoru, a zatim kao specijalista interne medicine na Grudnom odjeljenju u Slavinovićima. Ženi se sa Azeminom – Bebom Gavranović koja je također bila ljekar. Nisu imali djece.

Jedna herojska misija muftije Kurta na spašavanju srpskih komšija i Sabornog hrama u Tuzli januara 1942. godine. Za taj svoj poduhvat poslije 1945. godine u socijalističkoj Jugoslaviji odlikovan je ”Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda“.

Početkom rata 1941. godine 108 najviđenijih sarajevskih muslimana, današnjih Bošnjaka, usvojilo je rezoluciju u kojoj se konstatuje teško stanje i progon srpskog stanovništva i traži da se to prekine. Spas obraza, časti i dostojanstva bošnjačkog naroda bio je vodilja istaknutim predvodnicima da svojim potpisima nepokolebljivo osude zvjerske zločine nad nedužnim civilima drugih nacionalnosti. Slične rezolucije su donesene u Banja Luci, Prijedoru i Bijeljini. U Mostaru takva rezolucija je osvojena 21. oktobra 1941. godine.  11. decembra 1941. izglasana je i Tuzlanska muslimanska rezolucija. Njen prvobitni tekst bio je napisan u izuzetno oštrom tonu, pa je odlučeno da se tekst ne šalje, nego da u Zagreb ode delegacija od jedanaest Bošnjaka i tri Hrvata i da usmeno protestvuje u vladi Nezavisne države Hrvatske zbog zločina. Značaj Tuzlanske rezolucije leži u činjenici što je donesena svega nekoliko dana nakon pokolja 300 Bošnjaka u selu Koraj podno Majevice 28. novembra 1941. godine od strane pripadnika četničkog pokreta. Takav stepen moralne hrabrosti i razboritosti zaslužuje spomen kao autentičan primjer humanosti i čovjekoljublja u vihoru rata.  Muslimanske rezolucije nakon završetka Drugog svjetskog rata nisu našle zaslužno mjesto u literaturi, niti im je jugoslavenska država pridavala značaj. Bile su naprosto odbačene i nepodudarne sa dominantnim narativom o komunistima kao jedinim koji su bili na strani pravde i humanosti.

Početkom januara 1942. godine saznalo se da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih Srba, kao odmazdu za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu.

Tajni ustaški odbor za istrebljenje Jevreja i Srba u Tuzli pozvao je zloglasnog Vječeslava Montanija79, kotarskog predstojnika za Brčko, koji se već pročuo po krvavim nedjelima, da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da se, uz njegovu pomoć, izvrši odmazda nad Srbima, i to tako da se u pravoslavnu crkvu punu vjernika postavi eksploziv, i da se zatim razori srpska varoš u tom gradu i kompletno stanovništvo pobije i otjera u logore.

Pošto se saznalo za ovaj plan, organizovana je konferencija uglednih Bošnjaka Tuzle. Odlučeno je da tročlana delegacija, na čelu s muftijom Muhamedom Kurtom, ode Hohbajeru njemačkom komandantu tog mjesta, i njegovom zamjeniku potpukovniku Vistu, te traži od njih da navedeno spriječe. Kad je saznala koliko je protivljenje Bošnjaka ovakvim akcijama, njemačka komanda je pismenom naredbom zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. Istovremeno su slične akcije poduzimali i ugledni Hrvati, kao što su Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Zbog svega toga, ustaše se nisu usudile da provedu svoj plan. Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa tekstom upozorenja da, „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi“. U nastojanju da učvrsti demarš kod njemačkog komandanta, muftija Kurt sa grupom uglednih Tuzlaka odlazi u Zagreb i traže da ih Ante Pavelić, poglavnik NDH primi. On to nije učinio, ali ih je primio ministar Andrija Artuković od kojeg delagacija traži da ustaše ne diraju mirno srpsko stanovništvo. Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina.

Ovo hrabro djelo muftije Kurta nije bio izolovan akt humanosti nekog pojedinca, nego ga treba posmatrati kao rezultat raspoloženja i osuda zvjerskih zločina nad nedužnim civilima srpske i drugih nacionalnosti koje su u niz rezolucija iskazali Bošnjaci Bosne i Hercegovine u prvoj godini Drugog svjetskog rata. Nažalost, upravo će se u većini gradova u kojima su Rezolucije 1941. godine donešene, Prijedoru, Bijeljini, Banja Luci, Tuzli, Mostaru i Sarajevu desiti strašni zločini, razaranje gradova, proganjanja i formiranje koncentracionih logora za Bošnjake u cilju ostvarivanju velikosrpskog državnog projekta kroz agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine

Kada je efendija Kurt preminuo prota Đorđe Jovanović održao je govor na njegovoj dženazi, kojoj je prisustvovalo preko deset hiljada ljudi. Uslišena je intimna i neuobičajena molba prote Jovanovića, da on bude taj koji će u efendijin grob sići prije njega, dočekati tabut s efendijinim tijelom i položiti ga u kabur.

U nastavku se navodi nekoliko sjećanja na muftiju Kurta iz raznih historijskih dokumenata.

Meša Selimović: ”S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog, neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spasavao ljude iz ustaškog zatvora. (…) Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba – seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, koji je cijeli rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ.”

Vera Mujbegović: ”U Tuzli se otpor protiv terora nad Srbima , posle prvog talasa koji je odneo desetine života – vezuje za ime i svetli lik tuzlanskog muftije, Muhameda Kurta koji je sav svoj ugled založio za presjecanje krvavog kola…”

Mirzet Ibrišimović: ”Taj planirani zločin, kao i istovremeni plan likvidacije većeg broja porodica u Srpskoj varoši i plan masovne deportacije Jevreja u Jasenovac, spriječio je muftija Kurt sa nekolicinom uglednih tuzlanskih Bošnjaka, tražeći od Nijemaca da se ustašama ne dozvoli miniranje crkve, likvidacije i deportacije. (…) U Tuzli nigdje nema ni spomen ploče u čast ovog antifašističkog velikana.”

Momčilo Peleš: ”Preko istaknutih tuzlanskih Muslimana, kao što je bio muftija Kurt, Tuzla je bila spasena da ne postane poprište masovnog zločina koji je ustaški režim namjeravao da izvrši. (…) Hrabro, patriotsko djelovanje muftije Kurta imalo je utjecaja kako na ustaške vlasti koje nisu željele da se sukobljavaju sa uvaženim muftijom, tako i na muslimansko stanovništvo u Tuzli i okolini. Stavljeni van zakona Srbi su u stavovima i djelovanju muftije Kurta i njegovih istomišljenika nalazili potvrdu u uvjerenju da nisu prepušteni na milost i nemilost fašizmu…”

Vladimir Marković: ”Nekoliko uglednih Muslimana, na čelu sa tuzlanskim muftijom Muhamedom eff. Kurtom, posjetili su njemačkog komandanta grada Hohbajera i potpukovnika Wista izrazivši negodovanje tuzlanskih Muslimana protiv ustaškog plana. Tom prilikom muftija Kurt je istakao istorijsku istinu da stanovnici Tuzle: Srbi, Hrvati i Muslimani stotinama godina žive zajedno i da se sličan zločin nikada nije dogodio. Sagledavši mogućnost teških posljedica Nijemci i ustaše su odustali od svojih namjera.”

Prof. dr Mustafa Šehović: ”Ima ličnosti koje u kriznim situacijama reaguju ljudski, nevođeni nikakvom ideologijom osim svog ličnog poštenja. Takav je bio muftija Kurt. (…) Najveća nesreća je zaprijetila njegovim Tuzlacima Srbima – potpuno uništenje Srpske varoši i Pravoslavne crkve. Otišao je u Gestapo i po cijenu svog života zaprijetio da će svi Muslimani u šumu ako bude odmazde nad Srbima. Uspio je. Nije pakleni plan ustaša i Nijemaca ispunjen. Njemu to nije bilo teško, jer je govorio uvijek u Aljinoj kafani da je loš čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre. Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog čovjeka. On je bio častan primjer koji treba da služi, a dobrim djelima da se pomogne drugima. Sa ovog svijeta otišao je čista obraza.”

Muhamed ef. Lugavić: ”Muftija Kurt je ostao sinonim ovog grada. Mogu vas podsjetiti da je prota Jovanović, kad je umro rahmetli muftija Kurt, molio da ga i on spusti u mezar. ”

Ličnu biblioteku Muhameda Šefketa poslije smrti njegov sin dr Alija Kemal poklonio je Gazi Husrev- begovoj biblioteci u Sarajevu.

Dolje slika lične karte iz 1946. godine na tako jasan način pokazuje tešku i tragičnu historiju Bošnjaka. Na jedan način, slika je i tragikomična – na slici vidimo čovjeka sijede brade i u odjeći muslimanskog vjerskog službenika sa ahmedijom, ali zakoni države mu zabranjuju da iskaže svoju nesumnjivu pripadnost bošnjačkom/muslimanskom narodu, prisiljen je da se izjasni kao „neopredeljen“.

Sljedeća stranica