Ibrahim-aga Kurt, sin hadži Ahmeta (oko 1840-1890) i njegovi potomci

O Ibrahimu ne znamo skoro ništa izuzev da je umro relativno mlad, te da je taksa poslije ostavinske rasprave iza njega uplaćena Poreznom uredu 19. decembra 1912. Pored sina Arifa, imao je tri kćerke. Kći Hana (rođena oko 1862., bila živa 1908.) prvi put je bila udata za Memiš-agu Buljku. Poslije njegove smrti udaje se za  Ahmet agu Đikića (1858–1918) iz Mostara. Djeca iz braka sa A. Đikić: pjesnik Osman Đikić (07.01.1879 – 30.03.1912), Đulba, udata Budimlić, Ferida, udata Šerić, Duda, i još troje djece, od kojih je dvoje umrlo od TBC-a. Za kći Zibu (umrla prije 1908.) znamo samo da je ona bila majka od Alajbegovića i Tikvine. Kći Emina (bila živa 1908.) bila je udata za Mehmeda Hadžića iz Mostara. Ibrahimov sin Arif rodio se 1872. godine. U momačkoj dobi Arif je ostao bez oca. Iz više dokumenata vidimo da je posebno prisan bio sa svojim rođakom Huseinom, koji je bio nekoliko godina mlađi i koji je takođe ostao bez oca u dječačkoj dobi. Kao i mnogi drugi Bošnjaci zemljoposjednici, od primanja sa svojih imanja nije mogao uzdržavati porodicu te se bavio trgovinom. Imao je dućan prvo kod Kina, a zatim na Maloj tepi. Iz nekog razloga, Zemaljska vlada u Sarajevu od Šerijatskog suda u Mostaru traži 1904. godine spis o Arifu Kurtu. Iz popisa robe poslije njegove smrti vidimo da su se u dućanu prodavali: šećer, kafa, pirinač, pšenica, grah, ječam, krompir, brašno, so, biber, maslo, zejtin, gaz za lampe, soda za pranje veša, vosak, kanafa, krema za cipele, fildžani, sita za brašno, ekseri, žica, maramice, jašmaci, čarape, opanci, staklene boce, cjedaljke, čakije, držala za pisaća pera, tinta, razne pomade, te četke za ribanje podova. Ženi se sa Hamidom Halilagić. Prije Prvog svjetskog rata dobijaju troje djece: Ibrahim 1905, Zarifa 1910 i Muhamed koji se rađa 1913. godine. Dijete Smail Kurt umro je 9. novembra 1909. godine i to bi mogao biti Arifov ili  sin glumca Muhameda (Mustafe).

Tragične posljedice ubistva Franca Ferdinanda, koje je 28. juna 1914. godine u Sarajevu izvršio Gavrilo Princip, snažno su se osjetile i na području Mostara. Već sutradan su u gradu otpočele demonstracije, tokom kojih je demolirano više srpskih trgovačkih radnji. U noći 25/26. jula 1914. godine proglašena je mobilizacija. Istovremeno je organizovan novi val demonstracija i tom prilikom su, između ostalog, napadnute lokalne srpske škole, Pravoslavna crkva i Mitropolija. Pozitivnu ulogu u ovim burnim dešavanjima odigrao je mostarski tvrđavni zapovjednik general Franz Maudry, koji je odmjerenim nastupom uspio zadržati situaciju pod kontrolom. Austrougarska vojska je napustila grad 4. novembra 1918. godine. U Mostaru su, u skladu sa naredbom Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu, uspostavljeni teritorijalni odbori narodnih vijeća. Na čelu Okružnog narodnog vijeća bio je Pero Šantić. Tokom Prvog svjetskog rata mobilisano je 1.809 vojnika sa područja Mostara. Od 329 obveznika, koliko ih je bilo angažovano u radnim odredima, u sastav operativnih jedinica je nakon završene obuke prebačeno njih 163. U toku rata život je izgubilo 337 vojnika iz mostarskog okruga.65 To su uglavnom bili seoski momci iz okoline Mostara. Tako u novembru 1915. godine vojne vlasti šalju Kotarskom šerijatskom sudu u Mostaru obavijest da su poginuli Meho Šemić iz Blagaja, Bećir Kukuruzović iz Dubrava, Duran Fazlić iz Banjdola, Hasan Mušić iz Drežnice, Ibro Bečić iz Drežnice, Alija Lalić iz Dračevica, Ćamil Delić iz Mostara, Mujo Mehić iz Mostara, te Mujo Duraković iz Brotnja. Vojne vlasti iz Győra (Đer, grad u Mađarskoj) šalju obavijest da je iza poginulog Ibre Bečića iz Drežnice ostalo 68 kruna. Jedanaest dana poslije odlaska austrougarske vojske u Mostar 15. novembra 1918. godine po vedrom i sunčanom danu ulazi srpska vojska. ”Svi Srbi iz Mostara i okoline su na železničkoj stanici dočekali dolazak srpske vojske i tada se jasno mogla osetiti veličanstvena identifikacija sopstvenog života sa sudbinom svog naroda. To je bilo opšte osećanje: došlo je do oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda“.66 Dolazak srpske vojske na željezničku stanicu u Mostaru posmatrao je i Husein Kurt. Po njegovom kazivanju neki Kulidžan iz Zalika pošao je da poljubi „lijepu srpsku mazgu“ koja je izlazila iz teretnog vagona pri čemu mu je izgladnjela mazga otkinula ruku. Poslije je Kulidžan cijeli život primao penziju kao ratni invalid.

Iznenada, 25. aprila 1925., u svojoj u pedeset trećoj godini života umire Arif Kurt. Iz ostavinske rasprave koja je održana pet dana poslije smrti, vidimo da je imao imanja (mulk i mirie zemlju) u Mostaru, Zijemlju, Vihovićima, Vrapčićima, Dobrču, Kljunima, Sopiljima i Bijenji. Na prijedlog hadži Muhameda Kurta i Huseina Kurta Šerijatski sud je kao tutora malodobnoj djeci Zarifi i Muhamedu odredio njihovu majku Hamidu. 30. aprila 1925. dvadesetogodišnji sin Ibrahim uputio je molbu Kotarskom šerijatskom sudu u kojoj navodi da je on isključivi vlasnik radnje kojoj je formalni vlasnik bio otac Arif. Kao dokaz navodi da je sa trgovačkom radnjom počeo rad 2. februara 1922. godine i da je u te svrhe „digao mjenicu kod Hrvatske centralne banke sa svotom od 6 000 dinara“. Kao svjedoci, pred sudom su to potvrdili njegova majka Hamida kao i amidža njegovog oca hadži Muhamed i amidžić Husein Kurt. Zauzvrat, pošto je „njegov otac Arif sinu Ibrahimu učinio pogodnosti mimo ostale djece“, Ibrahim se pred sudom obavezao i u zapisniku potpisao, da će „majku Hamidu, te malodobnog brata Muhameda i malodobnu sestru Zarifu iz svoje zarade dostojno uzdržavati, te malodobnog Muhameda školovati dok isti ne počne sebi privrijeđivati.“

Ibrahim (1905-1975) ženi se sa Hatidžom Slipičević, sestrom Salke Slipičevića također sa Carine, sudijom čije ime nalazimo među 703 Bošnjaka intelektualca koliko ih je bilo u cijeloj Jugoslaviji 1939. godine67. Ibrahim i Hatidža dobijaju sina 1956. godine.

Sljedeća stranica