Sunce je bilo crveno probijajući se kroz dim tog utorka, 28. juna 1689. godine. Kasumovići/Kurti i drugi stanovnici Perušića sami su zapalili svoje kuće prije povlačenja. Iskre su letjele od zapaljenih krovova koji se urušavaju u njihove kuće. Njiska konja i iskrivljene sjene konjanika prelamaju se po okolnom žbunju. Njihove žene i djeca već ranije napustili su Liku. Oni su se ovdje rodili i ne sjećaju se drugih domova niti ih imaju. Njihovi preci ovdje su došli prije sto šezdeset dvije godine. Članovi nekih porodica ne mogu se odlučiti, teško je napustiti svoje ognjište. Sklonili su se po okolnim šumama čekajući rasplet događaja. Sto pedeset porodica otišlo je iz Perušića na desnu obalu Une, a pedeset pet ih je ostalo i oni su kasnije pokatoličeni od župnika Marka Mesića. Preciznije, ne računajući žene, u Perušiću je pokršteno dvije stotine pedeset dvije osobe.
Dok su u toku uspona Osmanskog carstva seobe kršćanskog stanovništva išle od juga prema sjeveru, muslimansko se stanovništvo od Velikog bečkog rata (1683-1699) seli od sjevera i sjeverozapada prema jugu31. U toku bečkog rata većina muslimanskog stanovništva koje nije željelo preći na katoličku vjeru povuklo se iz Ugarske, Slavonije, Like, Dalmacije i Srema na desnu obalu Save i istočno od planine Dinare. „Gdje god bi se naišlo ležahu mrtvaci, koje niko nije imao da zakopava, a ljudi su jeli resu ljeskovu, koru od drveta, vinovu lozu, pse i mačke”, može se pročitati u Lašvaninovom ljetopisu. Osmanski izvori su za stanje u Bosni tog vremena koristili termin “inhalal” (rasulo). Sto hiljada izbjeglica iz Ugarske i Slavonije i trideset hiljada iz Like tražilo je po Bosni mjesto za sebe. Muslimanske izbjeglice iz Like naseljavaju se oko Une i Sane, gdje su osnovali nova naselja: Kulen Vakuf, Orašac, Petrovac i Prijedor. Na ovim prostorima pet-šest godina vjerovatno su boravili i preci mostarskih Kurta prije nego što su krenuli za Mostar. Tih godina Osmansko carstvo bilo je u najvećoj opasnosti. 1689. godine Austrijska vojska provalila je u Bosnu i prodrla u Srbiju, čak do Kosova, ali već slijedeće godine Osmanlije su povratile snagu i istjerale austrijsku vojsku. U oktobru 1697. godine austrijska vojska, koji je vodio Eugen Savojski, prodrla je u Bosnu, i došla do Visokog, odakle je 23. oktobra krenula na Sarajevo. Grad je opljačkan i popaljen. Cijela čaršija je izgorjela, porušena je većina džamija, mnogi stanovnici pobijeni, tako da nakon Savojskog “Sarajevo za vrijeme osmanlija, nikada nije više moglo dostići svoju moć, značaj i ugled koji je imalo”. Povlačeći se nazad u Austriju, Savojski je poveo sa sobom trideset hiljada katolika iz Srednje Bosne.
Pored ratnih strahota, Bosnu i Hercegovinu tih godina pogodile su velike suše i žestoke zime. Vladala je velika glad, ljudi su skidali koru sa drveća koju su kuhali i jeli.
Mlečani su zauzeli skelu preko Neretve u Gabeli 1694. godine odakle su vršili napade prema Stocu i Mostaru. U proljeće 1695. godine Mleci gomilaju vojsku i pripremaju napad na Mostar što u gradu izaziva silno uzbuđenje i nervozu. To je i godina dolaska predaka Kurta u Mostar. Grad se već ranije popunio izbjeglicama iz Like i Dalmacije i pograničnih mjesta. Plač žena i djece je opomena Mostarcima šta ih čeka ako grad padne u ruke Mlečana. Bogatiji građani daju vlastima novac da opreme branioce koji su uglavnom bili iz redova izbjeglica. Velika je vjerovatnoća da su i preci mostarskih Kurta bili među njima.
U početku 1700-tih godina Kurti su vjerovatno živjeli u Blagaju i okolini te učestvovali u mnogim bitkama koje je Osmansko carstvo vodilo u Bosni i Hercegovini protiv Mletaka, Austrijanaca i Rusa tokom XVIII stoljeća. Napokon, sto trideset godina od njihovog dolaska u Mostar spominje se u sidžilima Nuhan alemdar, predak svih mostarskih Kurta, kao etablirani i uvaženi stanovnik Mostara.
Nedjelja, 9. maj 1993. godine. Pet sati ujutro. Elitne vojne jedinice Republike Hrvatske potpomognute lokalnim jedinicama Hrvatskog vijeća obrane počinju napad na Mostar. Cilj je otjerati Bošnjake iz Mostara i Hercegovine i ta područja pripojiti Hrvatskoj. Kolone ljudi, žena i djece istjeranih iz svojih domova kreću se prema Veležovom stadionu pod Bijelim Brijegom. Tu je sabirni logor. Zadnji put stadion kao logor upotrijebio je čileanski diktator Pinoče. U septembru 1973. četrdeset hiljada ljudi skupilo se na stadionu Nacional u Santiagu. Sa Veležovog stadiona uhvaćeni Bošnjaci prebačeni su na Heliodrom koji je već ranije uređen kao koncentracioni logor. Među silom odvedenim su i bolesne Emina Kurt (1922-2001), supruga Saliha, njena kći Derviša (1940-1995), te Dervišina mlađa kći. Čuvari im govore da se ne boje, sva djeca i žene će biti prebačene u Zenicu gdje će nastaviti živjeti, govore im. Dva unuka Huseina Kurta, 70 i 62 godine stara, sa ostalim Stočanima su protjerani iz svoga grada krenuvši pješke prema Mostaru. Plameni jezici gutaju njihovu kuću na Adi, najljepšem dijelu Stoca.
Nalazeći se u potpunom okruženju, bez pomoći od državnih vlasti u Sarajevu, mostarski Bošnjaci i druge patriote organiziraju se u jedinicama Armije BiH i pružaju herojski otpor agresiji Hrvatske vojske i HVO-a. Pod pritiskog srpskih snaga 1992. godine iz Banja Luke odlaze djeca Halime Kurt (1918-1969), kćeri Muhameda Šefketa Kurta koji je 1942. godine kao tuzlanski muftija spasio hiljade nedužnih Srba od sigurne smrti.
Tih 1990-tih od progona njihovih predaka iz Perušića prošlo je 304 godine…
Djeca Kurta su kao ratne izbjeglice otišli put SAD-a, Norveške, Danske i Švedske, gdje danas živi (2016.) oko petnaest njihovih potomaka.
31 Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 1997. str. 144, 149,
Porodica Kurt iz Mostara 