Rodoslovi – mitovi i fakta

Ako karikiramo razna predanja o historiji nekih porodica koja se mogu pročitati na internetu, to zvuči otprilike ovako:

Sa lakoćom se pronalaze preci sve do 1400. godine, a imali su hiljade kmetova i pripadalo im je „sve dokle oči vide“. Živjeli su u veleljepnim dvorima, jahali na bijelim atovima, strogo i vojnički vaspitavali svoju djecu. Potomci su, ako ne direktno Kulina bana, onda vlastele stare bosanske države ili najviđenijih Osmanlija koji ostadoše na našim prostorima pošto su se zaljubili i oženili djevojku neviđene ljepote, a za vrijeme Austro-Ugarske bili su rado viđeni gosti u Beču na dvoru cara Franje Josipa.

Jedan takav sličan mit prepričava se sa koljena na koljeno i kod mostarskih Kurta: kao neki hadžija Kurt je nekad velikodušno poklonio ogromno imanje na Širokom Brijegu franjevcima koji tu izgradiše samostan i crkvu. Zahvališe mu se time da su više ulaza u crkvu napisali povelju o tome. Ostali muslimani u Mostaru radi davanja zemljišta kršćanima zabraniše mu ulaz u sve mostarske džamije. On njima u inat sagradi džamiju samo za sebe na rijeci Radobolji (Tabačica džamija) tako da niko drugi ne može ući.

Mitovi nisu potpuno izmišljeni, tako i mit o hadžiji Kurtu je dijelom tačan. Sve slične priče se tokom vremena nadograđuju i „poboljšavaju“ te prilagođavaju društvenim prilikama koje važe u vrijeme pripovijedanja i na neki način mogu koristiti pripovijedaču.

Najbolja provjera tačnosti starih predanja je staviti događaje iz priče u vremensku skalu. Istražujući historijske izvore nalazimo da je hadži Ahmet Kurt zaista postojao i prodao svoje imanje na Širokom brijegu franjevcima za 145 dukata. To se desilo 1845. godine, a Tabačica džamija je napravljena oko dvije stotine pedeset godina ranije! Drži se da je džamiju napravio neki hadži Kurt, ali Kurt je bilo njegovo ime i nema nikakve veze sa kasnijim mostarskim Kurtima. Natpis iznad ulaza u crkvu postoji, ali se ne nalazi na Širokom Brijegu, nego se nalazio iznad vrata franjevačke crkve u Mostaru (granatirana i zapaljena u ratu 1992. od  JNA i četnika), a natpis se odnosio na zahvalu osmanskom sultanu koji dade prilog za izgradnju mostarske crkve! Ovo je dobar primjer kako se jedna u osnovi kupoprodajna transakcija vremenom pretvorila u mit.

Prilikom istraživanja porijekla porodica na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini treba se čuvati ishitrenih zaključaka donesenih na osnovu pogrešnih podataka. Dobro je skrenuti pažnju budućim istraživačima rodoslova svojih porodica da je informativni prostor, posebno razne web-stranice, forumi i blogovi koji se bave porijeklom Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH jako kontaminiran mitovima, nacionalizmom, pa i čistim rasizmom. Tu se kao neupitni dokazi prikazuju podaci iz često kvazinaučnih radova koji su se u prošlosti pisali sa određenom svrhom. Tu literaturu možemo podijeliti u tri osnovne vrste.

• Najbrojnija je literatura srpskih spisatelja prije Prvog svjetskog rata čiji je zadatak bio pripremiti tlo za uključenje Bosne i Hercegovine u Srbiju. Poslije stvaranja Kraljevine Jugoslavije politika ugnjetavanja Bošnjaka se nastavila. Ukratko, lajtmotiv svih ovih kvazinaučnih djela je taj da su Bošnjaci strani element naseljen za vrijeme Osmanske carevine koji treba istrijebiti, ili da su to bivši Srbi – pravoslavci koje treba „vratiti veri pradedovskoj“.

• Sa druge strane, hrvatska literatura na razmeđu XIX i XX stoljeća na fonu Ante Starčevića bavi se dokazivanjem da su u Bosni i Hercegovini prije dolaska Osmanlija svi bili katolici – Hrvati, a zahvaljujući tome što se najmanje miješali sa ostalim narodima Bošnjaci/muslimani su najčistiji Hrvati. Kasnije, tu tezu je pri stvaranju NDH 1941. godine preuzeo Ante Pavelić gdje su Bošnjaci bili „cvijeće hrvatskog naroda“.

• Poslije početka rata u BiH 1992. godine jača nacionalna svijest Bošnjaka. U više radova može se prepoznati nastojanje da se dokaže da su baš Bošnjaci taj pranarod koji je oduvijek bio nastanjen u BiH. Tvrdi se da su u Bosni i Hercegovini prije dolaska Osmanlija uglavnom svi koji su tu živjeli bili  bogumili, ni katolici ni pravoslavni, čija je vjera sa mističnim obredima bila najsličnija islamskim tradicijama nekih derviških redova. Zahvaljujući toj sličnosti, stanovnici po dolasku Osmanlija u Bosnu sa lakoćom preuzimaju islam kao svoju vjeru.

Sljedeća stranica