Kretanje mostarskih Kurta kroz historiju

Cilj rada je provjeriti u kojoj mjeri rodoslovno stablo familije Kurt i z Mostara i predanja koje je od svog oca naslijedio dr Alija Kurt odgovaraju historijskim činjenicama. U onim slučajevima gdje ne postoje relevantni dokumenti istraživali smo historijsku literaturu kako bi saznali da li je neki događaj bio moguć u datom historijskom vremenu.

Nedostatak dokumenata iz osmanskog perioda otežava ovakva istraživanja. Od velike pomoći su sidžili kadija u Mostaru, Nevesinju i Blagaju. Sidžil je bio zvanična knjiga osmanske sudske kancelarije u koju je sudija /kadija/ evidentirao sve na sudu rješavane predmete. U sidžil su evidentirani svi predmeti građansko-pravne prirode, kupoprodaje, ometanja posjeda, utjerivanja dugova, nagodbe itd, te predmeti porodičnog prava, kao što su vjenčanja, razvodi brakova, podjela ostavštine za nasljednike, postavljanje staratelja i slično. Sidžil se pisao arapskim pismom na staro-turskom jeziku. S obzirom na to da je u Osmanskoj carevini kadija bio nosilac sudske i djelomično izvršne vlasti, u sidžilima nalazimo dragocjenu građu i autentične podatke o gradskoj privredi, urbanoj razvijenosti grada, kulturnim ustanovama, strukturi stanovništva, imenima i slično18. Stanovnici su se u zvaničnim osmanskim ispravama poimenično identifikovali tako da bi se navelo ime lica s naznakom imena njegova oca i eventualno mahalom. Naprimjer, Mehmed sin Huseina iz Karađozbegove mahale. Zato ćemo u turskim ispravama, pogotovo iz starijeg razdoblja. rijetko naići na imena koja bi donekle ukazivala na naša današnja prezimena.

U svojim istraživanjima dr Alija Kurt piše da su mostarski Kurti došli u Mostar oko 1700. godine iz mjesta Perušić u Lici koja je tih godina zauzeta od Austrije. Također navodi da su se ranije prezivali Kasumović. Ovdje je prisutan prvi veliki konflikt sa već etabliranim geneaološkim istraživanjima o porodici Kurt koje je napisao poznati mostarski historičar i istraživač turskog perioda u Mostaru Hivzija Hasandedić. U svojoj knjizi Genealoška istraživanja / porijeklo i status, istaknuti pojedinci nekih bošnjačkih porodica/ Arhiv HNK/Ž Mostar 2008. H. Hasandedić napisa:

„Najstariji nama poznati izvor u kojem se spominju Kurti je sudski protokol (sidžil) iz 1632.-1634.godine. U ovome sidžilu upisano je više od petnaest Kurta iz raznih mahala Mostara i okolnih sela koji se spominju kao legatori, svjedoci prilikom sklapanja raznih ugovora, jamci i zanatlije. Poznato je da su mnogi prilikom prelaska na islam u prvim danima turske vladavine prevodili svoja kršćanska imena na turski, arapski i perzijski jezik. Tako je dobio ime Korkut, Soko Šahin itd. Od ovih nekada vlastitih imena nastala su tokom vremena porodična prezimena koja i danas postoje. Neki su opet, da bi prikrili svoje kršćansko porijeklo, stavljali mjesto očeva imena, sin Abdulahov tj. sin Božijeg roba. Ćejvan ćehajinu zakladnicu iz 1558. godine potpisala su 33 svjedoka i desetorica od njih su na sudu izjavili da su sinovi Abdulahovi što je kadija u sidžil upisao. U Mostaru je postojao vakuf hadži Kurta Alije čija je gotovina 19.jula 1632. godine iznosila 15.150 akči i s kojom je tada raspolagao mutevelija Ahmed baša Šahinović. Među dužnicima ovog vakufa upisana su trojica koji su ovom vakufu bili dužni 3.000 akči. Gotovina ovog vakufa iznosila je na 14. novembra 1632. godine 17.000 akči i s njom je tada raspolagao mutevelija hadži Osman. Na istom mjestu upisano je sedam dužnika koji su ovom vakufu bili dužni 12.750 akči. Vakuf je pet puta potpisan kao svjedok prilikom sklapanja raznih ugovora ili kao jamac. Na jednom mjestu piše da je radio kao tabak (kožar) u mostarskoj tabhani i imao šegrta Muhameda. U isto vrijeme u Mostaru je postojao vakuf njegovog sina Ibrahima čija je gotovina na 1. januara 1633. godine iznosila 20.000 akči i s kojom je tada raspolagao mutevelija hadži Mustafa. Među dužnicima ovog vakufa spominju se petorica koji su bili dužni 6.900 akči. Iz zakladnice Mehmed-bega Išerlića sina Mustafa-begova od kraja augusta 1772. saznajemo da je Tabačicu džamiju u Mostaru sagradio hadži Alija Kurt koji je, mislimo, identičan sa hadži Alijom Kurtom koji se više puta spominje kao vakif u spomenutom sidžilu mostarskog kadije. Stari Kurti: rahmetli Alija i rahmetli Fadil pričali su mi da je Tabačicu džamiju u Mostaru podigao neki njihov predak.“

Idući tragom ovih Hasandedićevih navoda, detaljno smo analizirali navedeni sidžil koji je Muhamed M. Mujić odlično obradio u svojoj knjizi Sidžil mostarskog kadije 1632-1634 izdate od Prve književne komune Mostar 1987. godine. Treba znati da je Kurt u periodu XV – XVII stoljeća bilo uobičajeno tursko muško ime, a tek kasnije, a posebno u Bosni, pojavljuje se kao prezime. Izvući zaključak da su svi oni koji su nosili ime Kurt preci današnjih porodica Kurt je isto kao naprimjer tvrditi da su sve osobe koje su nekad nosile ime Husein preci određene familije Huseinović. U pomenutom sidžilu koji obuhvata samo tri godine, identifikovali smo deset raznih osoba sa imenom Kurt. Oni su iz sela Grabovice, Jasenice, Svinjarine, Rakitna, Kruševa, Gradnića, Gnojnica, Kričana, Kosora, Pive. Dio sidžila u kojima se pominju Kurti nalazi se na kraju rada u knjizi, kao prilog br. 1.

Hivzija Hasandedić očito nije uzimao u obzir da je Kurtima koje on spominje to ime, a ne prezime. Možda je na Hasandedićevo mišljenje utjecala činjenica da su sinovi hadži hafiza Muhameda, Fadil i Alija Kurt bili njegovo savremenici, te da je on bio u prilici sa njima svakodnevno komunicirati.

H. Hasandedić spominje hadži Aliju Kurta kao pretka mostarskih Kurta. Uvidom u pomenuti sidžil koji se nalazi na kraju rada vidimo da se on ne zove hadži Alija Kurt, nego hadži Kurt Alija. To je bitna razlika! Kurt Alija je tursko uobičajeno dvojno ime19 koje bi u duhu našeg jezika trebalo prevesti i pisati kao Kurtalija. Ima više takvih imena: Ali Riza (Aliriza), Mehmed Alija (Mehmedalija), Ali Hajdar (Alihajdar) i druga. U pomenutom sidžilu može se razlikovati dvanaest osoba sa imenom Kurt Alija iz više sela koja gravitiraju Mostaru. Nekima je navedeno i zanimanje. Tako imamo ćurčiju (krznar), kazandžiju, tabaka (kožarski radnik) i krojača. Da je Kurt Alija dvojno ime nalazimo dvije potvrde u samom sidžilu. Tako se nabraja da hadži Jusuf sin Kelimanov ima šestero braće: Mehmed, Kurt Alija, Oruč, Šaban, Mustafa i Osman ili da neki Pirija iz sela Svinjarine ima djecu: kći Kamer i sinove Baliju i Kurta Aliju. U sidžilu pronalazimo i samo prezime ili nadimak hadži Kurt Alije. U sidžilu pod brojem 795 – Registracija vakufske gotovine, navodi se da je vakuf hadži-Kurta Alije Karaldži-zade imao gotovinu od 15.150 akči 1. muharema 1042 (19. jula 1632) i da njom raspolaže Ahmed-baša Šahin-oglu. To bi odgovaralo prezimenu Karaldžić koje se nigdje ne pojavljuje u kasnijim dokumentima.

Prefiks hadži uvijek se pisao ispred imena, pa tako stoji i u sidžilu – hadži Kurt Alija, što je H. Hasandedić „preveo“ kao hadži Alija Kurt.

Džamiju Tabačica krajem XIX stoljeća pomagali su drugi Mostarci, premda je u tom periodu u Mostaru živjelo više pripadnika familije Kurt koji su bili u mogućnosti da finansijski pomognu obnovu džamije. Tako je Mehmed Bajgorić 1891. zavještao 60 forinti za potrebe džamije, a Mahmud Arpadžić 1893. godine čak 300 forinti. Hadži-Mahmud Arif ef. Kajtaz je krajem turske uprave vlastitim sredstvima temeljito opravio, vani i iznutra, ovu džamiju. Ovo također ukazuje da eventualni graditelj džamije hadži Kurt nije predak kasnije mostarske porodice Kurt i da oni nisu imali bilo kakav poseban odnos prema ovoj džamiji.

Prije Drugog svjetskog rata jedna džamija podignuta na drugom mjestu se zvala Kurtova. To je džamija na Carini (na tom mjestu je poslije vandalskog rušenja džamije 1951. godine podignuta samoposluga, a poslije 1998. ambulanta i hitna pomoć) koju je podigao neki Memi hodža prije 1620. godine. Džamija se zvala Kurtova jer su u neposrednoj blizini Kurti imali više kuća, a posljednji imam ove džamije bio je hadži hafiz kurra Muhamed ef. Kurt. On je umro 1940. godine, a iste godine džamija je i zatvorena. Kod džamije se nalazila česma sa slijepim mihrabom u koju je bila dovedena voda sa vrela Djevojačke vode u Zaliku.

Poslije sidžila mostarskog kadije za period 1632. – 1634. u kojima se spominju osobe sa imenima Kurt i Kurt Alija, nastupa prekid od skoro sto pedeset godina. To uglavnom odgovara burnom ratnom periodu kroz koji je prolazio Mostar i cijela Bosna i Hercegovina i u kojem je došlo do velikih migracija stanovništva. U tom periodu harala je i velika epidemija kuge. Tek oko 1750. godine u blagajskim sidžilima ponovo se spominju osobe sa imenom ili prezimenom Kurt.

Rodoslov mostarskih kurta
U rodoslovu dr Alije Kurta, za koji smo tražili potvrde u pisanim dokumentima sivom bojom, su markirane osobe za koje smo pronašli potvrde.

Gledajući unazad, sve do oca Nuhana Kurta – Mehmeda, postoje dokumenti u sidžilima ili šerijatskim sudovima koji u potpunosti potvrđuju rodoslov, kao i međusobni odnos osoba i njihovo srodstvo. U rodoslov nisu unesena imena žena, ali smo zahvaljujući smrtovnicama, ostavinskim raspravama, starateljstvu i vjenčanim dokumentima koji se čuvaju u raznim arhivima, rekonstruisali i ženske osobe u familiji mostarskih Kurta tamo gdje je to bilo moguće.

Carl Peez u svojoj knjizi Mostar i njegova kultura: slika jednog grada u Hercegovini, koju je napisao 1891. godine navodi da su „novijega datuma obitelji Ugljen, Karabeg, Džabić, Kurt i Hadžiomerović, ali da ipak spadaju među najuglednije u Mostaru.“ Ovo takođe ide u prilog tvrdnji o kasnijem dolasku Kurta u Mostar.

U sidžilu blagajskog kadije u periodu od 1762. – 1790., više puta se spominje kao svjedok prilikom sklapanja brakova ili tužitelj Salih baša20 Kurt koji je stanovao u Carskoj mahali u Blagaju. Ako je on bio u nekom srodstvu sa mostarskim Kurtima, gledajući vremensku skalu, mogao je biti sin Halila ili Mehmeda Kurta starijeg ( vidi rodoslov dolje) . 1729. godine zabilježeno je u sidžilu blagajskog kadije da Mehmed Kurt jamči za Mehmeda Šarića. Te godine taj Mehmed Kurt mogao je biti otac Mehmeda mlađeg, ako je to predak mostarskih Kurta, ali za to nemamo nikakvu drugu potvrdu. Možemo samo potvrditi da u predanjima mnogih porodica iz Blagaja i oko njega stoji da su njihovi preci došli kao izbjeglice poslije pada ”Undžurovine” i Like, pa je vrlo moguće da su preci Kurta prvo utočište poslije dolaska u Hercegovinu našli u Blagaju.

U predanju mostarskih Kurta stoji da su oni došli u Mostar oko 1700. godine pošto su izbjegli iz mjesta Perušić u Lici, te da su se prije prezivali Kasumović. Za ovu tvrdnju imamo samo istraživanje dr Alije Kurta koji je dokaze za to našao u Perušiću. Nismo istraživali detaljno pisane dokumente koji bi potvrdili ovaj podatak, što ne znači da ih nema. To može biti zadatak za nekog mlađeg Kurta da u budućnosti detaljno istraži i potvrdi tu mogućnost. Jedino zahvaljujući posrednim dokazima možemo reći da je to sasvim moguće, ali prvo o postanku prezimena Kasumović. Prezime KASUMOVIĆ je patronimik jer je izvedeno od imena prvonosioca – KASIMA (nom. KASIM ili KASUM): KASUM + posesivni dodatak OV + deminutivni nastavak IĆ = KASIMOV (KASUMOV) SIN. Prema onomatologu prof. I. Smailoviću tur. Kasim potiče od arapskog qasim = ONAJ KOJI DIJELI, RASTAVLJA, RAZDVAJA. Orijentalist A. Skaljić navodi da Kasum znači Mitrovdan (8.novembar)…tur. Kasim, zapravo: Rozi-Kasim (< pers. raz = DAN i ar. qa sim= ONAJ KOJI DIJELI)”dan Kasum” to jest dan koji dijeli ljeto i zimu.

Po predanjima, Kasumovići su postali iz porodice Kopčić, kako se zvalo i njihovo selo u gornjoj Rami, dvanaest kilometara od Prozora, sa obje strane rijeke Rame između potoka Broca i Trešanice. Starenik Kopčića je Gazi Kasum Alaj-beg Kopčić za koga se pričalo da je u bici na Mohaču 1526. godine zarobio ugarskog kralja. Prvi opširniji pisani trag o Kopčićima je onaj iz 1888. godine u ”Narodnom blagu” bosanskohercegovačkog književnika i političara Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Kasnije je 1900. godine u djelu ”Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine” pisao Safvet-beg Bašagić, a 1906. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja zanimljiv tekst je pisao Alija Ćatić. Interesantno je da je ova plemićka porodica imala i svoj grb koji je istaknut u obnovljenom turbetu bega Kopčića. U ”Rodoslovlju bosanskog, aliti iliričkog i serpskog vladania” popa Stanislava Rupčića , koji se čuva u samostanu Sv. Duh u Fojnici, pod rednim brojem 54. nalazi se rodoslov i grb ”begovske porodice iz ramske nahije” – porodice Kopčić. Vremenom od Kopčića su se razvili ogranci: Agići, Bećirbegovići, Kasumovići i druge porodice.

Vidjeli smo u prethodnom tekstu da je vrlo moguće da su Kasumovići dobili leno u novosvojenim ugarskim prostorima. Ima obrađenih ugarskih i slavonskih deftera, te historijske građe iz tog perioda na mađarskom jeziku koje nismo istraživali. Ovo također može biti predmet istraživanja u budućnosti. Iz Ugarske Kasumovići/Kurti sele u mjesto Perušić u Lici.

Karta sandžaka Klis, Krka i Bihać u Bosanskom ejaletu 1606.
Karta sandžaka Klis, Krka i Bihać u Bosanskom ejaletu 1606. godine. Perušić se nalazio u sandžaku Krka. Izvor: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982.

1527. godine Osmansko carstvo je zauzelo Liku. Stanovništvo je izbjeglo u Dalmaciju. Svega nekoliko katoličkih porodica ostalo je oko Perušića. Lika i Krbava bile su gotovo pedeset godina skoro potpuno puste. U prilog tome govori podatak da se većina nahija na prostoru Like i Krbave spominje prvi put 1574. godine. Nekako u to doba počele su osmanske vlasti naseljavati Vlahe koji su u Lici zaposjeli oko dvadeset napuštenih gradova i mjesta. Vlasi su snabdijevali i slijedili osmanlijsku vojsku i kao vrsta nomada sa svojom stokom uvijek bili u pokretu. Osmanlije su im davale udio plijena i postavljale ih na granice svojih osvajanja kao stražare i graničare na imanjima gdje su starosjedioci u ratnim pohodima pobijeni ili pobjegli. Zajedno s Vlasima pristizale su u Liku i Krbavu bosanske spahije i muslimansko stanovništvo, te nastanjuju sva vojna uporišta i važnija naselja u kojima odmah čine većinu ukupnog stanovništva, prije svega Gračac, Udbinu, Lapac, Korenicu, Bilaj, Bunić, Novi i Perušić. Tako je zapisano da su 1641. godine bile age: Derviš-aga Filipović i Ahmed-aga Kurić u Buniću, Alaga Kurtagić i Kurt-aga Zenković u Ribniku i Salih aga Nusufagić i Sule Furenković u Perušiću. Osmanlije su obnovile staru tvrđavu Perušić i u nju smjestile posadu 1642. godine.

Postupno slabljenje osmanskog carstva počinje od poraza pred Bečom. Osmanlije su posljednji put 1683. skupile golemu vojsku i opkolile Beč, ali su grad ovaj put spasili Poljaci. Turska vojska se povlačila u neredu, a za njom su nastupili Austrijanci, Mađari, Hrvati i drugi. U sklopu ove šire austrijske ofanzive prema jugu i jugoistoku, austrijski general Herberstein poveo je vojsku na Perušić i 28. juna 1689. ponudio dizdar-agi na poklon dva konja ako tvrđavu preda bez borbe.

Tu je ponudu dizdar-aga odbio, smatrajući da je ona očito neprimjerena. Odmah je zatim vojska opkolila tvrđavu i počela pucati iz topova. Shvativši da je otpor uzaludan, 30. juna se predala posada Perušića pod uslovom da svi koji to žele mogu slobodno otići u Udbinu. Ultimatum stanovništvu bio je da svi oni koji se pokrste mogu ostati na svojoj zemlji i „uživati sve ono što su uživali za Turčina“. Većina muslimanskih porodica, uglavnom žene i djeca, već ranije napustili su Liku. Putem prema Bosni napadani su i ubijani od kršćanskih ustanika. U Lici oko 1680. godine bilo je sedam hiljada bošnjačkih domaćinstava, sa više od 30.000 članova. Svi su poslije 1689. nestali, bilo da su izbjegli u Bosnu ili silom pokršteni21. Iz Perušića je otišlo sto pedeset porodica. Na kraju samog sloma u Lici je ostalo oko pet stotina konjanika koji su pružali otpor Austrijancima. Među njima su najvjerovatnije bili i preci mostarskih Kurta. 3. jula osvajači su ih opkolili pred Udbinom, te su sa Austrijancima postigli dogovor da se svi, osim vođe kojeg Austrijanci vode u ropstvo, sa oružjem povuku u Bosnu preko Plitvica. U Lici je ostalo hiljadu sedam stotina muslimana koji su preobraćeni na katoličku vjeru. U njihovom pokrštavanju posebno se istakao katolički župnik Marko Mesić koji je stekao takve zasluge da ga je papa imenovao apostolskim poslanikom za Liku. Senjski biskup Sebastijan Glavinić piše 1696. godine da je u Lici i Krbavi sreo hiljadu sedam stotina odraslih muškaraca koji su ranije ispovijedali islam. Među njima bilo je i Kasumovića. Prema popisu u Perušiću 1696. godine su živjeli porodice pokatoličenih Janka, Družena i Pavala Kasumovića, sa ukupno devet muških članova porodica. U Gospiću je 1707. godine popisano više kršćana Kasumovića. Od ovih pokrštenih Kasumovića razvilo se više porodica, pa je tako u arhivu oficira i podoficira u austrijskoj, a kasnije austrougarskoj vojsci u periodu 1750-1880 popisano šezdeset Kasumovicha22. Oni su uglavnom bili sa područja Like, a nekoliko sa područja Petrinje. Na prelazu iz devetnaestog u dvadeseti vijek dosta Kasumovića iz Like se iselilo u Ameriku, Kanadu, Australiju i Novi Zeland.

spisak-pokrstenih-muslimana-u-perusicu
Gornja slika je dio spiska iz knjige Radoslava Lopašića, Spomenici Hrvatske Krajine, knjiga 3. Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium, 1889. str. 29 i 30. „Perušić, koji je u tursko doba slovio kao ugledno mjesto ličkih muslimana, nakon 1689. godine izgubio je većinu svoga žiteljstva. U mjestu je poslije spomenute godine ostalo 55 muslimanskih porodica koje su prihvatile katoličku vjeru. Prema popisu Perušića iz 1696. godine u mjestu su zapisani slijedeći glavari domova sa članovima svojih obitelji: knez Mirko Jurišić, zastavnik Janko Kreković, desetnik Mikula Asančehajić, desetnik Martin Kurkešević, desetnik Dane Murgić, Milan Hećimović, Ivan Hećimović, Vuk Alešković, Vid Alešković, Dane Alešković, Martin Ćulumović, Pere Hećimović, Ivac Hećimović, Pavel Hećimović, Stojan Hećimović, Ivan Bašić, Vuk Bašić, Janko Asančehajija, Luka Murgić, Janko Ivatić, Stipan Murgić, Vuk Ivatić, Stojan Jurišić, Mate Karić, Ivan Turić, Petar Obućina, Maleš Domazetović, Mate Imbrešić, Hrelja Seferagić, Jure Nurkić, Miho Zulić, Nikola Turić, Ivan Čašić, Jure Ibrešić, Vid Turić, Stojan Bašić, Petar Milković, Ivan Ćutić, Pavel Ćutić, Vule Milković, Mihac Balijić, Hrelja Milković, Miko Ćutić, Janko Džotić, Mate Kulašević, Janko Kasumović, Petar Kulašević, Druže Kasumović, Paval Kasumović i Mihat Džotić. Od tih pokrštenika u slijedećih nekoliko desetljeća dosta ih je izumrlo.” / Zbornik za narodni život i običaje : Knj. 53 (1995) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti priredili: Mohorovičić, Andre i Marković, Mirko.

Po predanju, jedan od Kasumovića, koji se povukao sa turskom vojskom u Bosnu istakao se u nekom boju svojom hrabrošću pa je dobio ili uzeo nadimak/prezime Kurt što na turskom znači vuk. Pošto su kasniji Kurti imali znatna imanja u selu Kljuna kraj Nevesinja u kojem također žive neki Kasumovići istražili smo mogućnost da su ovi Kasumovići preci Kurta. U Mostaru (2016.) živi nekoliko porodica Kasumović koje su doselile iz Kljuna. Većinu starijih Kasumovića ubili su četnici 1992-93. godine. Prema saznanjima trenutno najstarijih Kasumovića predanje govori da oni dolaze u Kljuna početkom XVII stoljeća. Prije su imali prezime Klašnov, a na islam su prevedeni u vrijeme Ahmet-paše Hercegovića. Kao što vidimo u predanju kljunskih Kasumovića, nema pomena da su oni došli iz Like.

1729. godine zabilježen je u sidžilu blagajskog kadije neki Mehmed Kurt. On je možda otac Mehmeda mlađeg, koji je bio otac hadži Nuhana Kurta, alemdara. Ranije nije bilo tako neobično da otac i sin nose isto ime. Možda bi otac poginuo prije sinovljevog rođenja koji bi onda dobijao očevo ime? U raznim sidžilima ima više zapisa gdje sin ima isto ime kao otac (na primjer stoji: Mehmed sin Mehmedov). Ovo je također jedna indikacija da rodoslov za koji smo tražili potvrde odgovara stvarnom stanju. Safvet – beg Bašagić u svom djelu Kratka uputa u historiju Bosne i Hercegovine spominje novopazarskog kapetana Kurt Mehmeda koji je na čelu hiljadu konjanika otpremljen put Šumne za vrijeme ratova protiv Rusije u martu 1773. godine. Istog kapetana, kao ilustraciju o čvrstoj hijerarhiji u turskoj vojsci, pominje M. R. Hickok u svojoj knjizi Ottoman Military Administration in Eighteenth-Century Bosnia. Pomenuti Kurt Mehmed šalje 31. jula 1785. godine dopis veziru u Travniku i traži dopuštenje da vojnika Saliha, kojim on nije zadovoljan, zamijeni sa Abdulahom koji je trenutno zapovijednik odreda na nekom riječnom ostrvu/adi.

Iz ovoga vidimo da je pomenuti Kurt Mehmed najmanje dvanaest godina bio kapetan Novog Pazara i preživio mnogobrojne bojeve koje je vodila turska vojska u tom periodu. Po vremenu on bi mogao biti Mehmed mlađi Kurt. Međutim u obje knjige on se zove Kurt Mehmed što je dvojno ime, isto kao i Kurt Alija.

Sljedeća stranica

18 Mujić, A. Muhamed, Sidžil mostarskog kadije 1632-1634, Prva književna komuna Mostar, 1987. str. 5-15

19 Smailović, dr Ismet, Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1990. str. 109

20 pripadnik lokalne janjičarske, a time i esnafske organizacije

21 Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, 1997. str. 285

22 Virtualne baze podataka: http://home.ancestry.com

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s