Kurti u ratovima i drugim stradanjima

Nismo pronašli pisane podatke o smrti članova mostarskih Kurta u nekom od davnih ratova koja je vodilo Otomansko carstvo. Najmanje svaki drugi naraštaj u Bosni i Hercegovini učestvovao je i ginuo u nekom od ratova između 1606. i 1815. godine.23 Zato možemo sa sigurnošću pretpostaviti da su Kurti ili njihovi prethodnici Kasumovići stradali i ginuli u boju ili umrli u nekoj od strašnih epidemija kuge koje su harale Bosnom.

Mleci su, pod komandom vojskovođe Mocegina, pokušali zauzeti Mostar 1717. godine. Mostarci su uspjeli poraziti Mletke u bici u Bišću Polju. Na bojnom polju ostalo je četiri stotine branilaca Mostara koji su pokopani u centru Mostara. To je mjesto danas poznato kao Šehitluci.24 , Mlečani su ranije u tri navrata prodirali do Mostara: 1652, 1693. i 1694. godine. Njihove čete su palile grad i ubijale stanovnike, ali nikad nisu uspjele preći preko Starog mosta na lijevu obalu Neretve i zauzeti centar grada.

Kadija Mustafa ef. Muhlisija 30. novembra 1737. godine šalje pismo sultanu poslije banjalučke bitke gdje piše da je u toku 1730. i 1732. „otišlo pod zemlju od kuge dvadeset hiljada junaka.“ Dalje piše da je u „zemlji suviše malo onih koji su još kadri nositi oružje, a i ono što je ostalo gola je sirotinja”. Također, napominje da se od „pet hiljada i dvije stotine ratnika i junaka koji su poslani na vojnu u Perziju i od deset hiljada spahija i nefera25 što su poslati pod Oziju26, nije vratilo više od par stotina nefera“. Fra Nikola Lašvanin piše da se tih godina u Mostaru, Banja Luci i Sarajevu dnevno kopalo po tristo mrtvaca i da se od kuge „otrova sva Bosna“. Predanja govore da je 1731. na Velikoj Tepi u Mostaru iznikla vriježa od karpuze (lubenice), da se vriježa razvila i dala plod; da se taj plod sasuo na mjestu, jer ga nije imao ko ubrati, pa opet iznikla nova vriježa od prosutih košpica.

Od dvije stotine pedeset mostarskih spahija,27 koji su učestvovali u boju protiv Austrije kod Bosanskog Novog 1788., u Mostar se poslije potpisivanja mira 1791. vratilo iz zarobljeništva samo trideset i sedam! Ostali su ostavili kosti kod Novog. Gubitak tolikog broja mostarskih prvaka jako je pogodio Mostar28.

Epidemija kuge od 1813. do 1817. imala je još teže posljedice. Iz izvještaja od 14. jula 1814. vidi se da je broj umrlih u Mostaru od kuge oko tri hiljade lica. Ova kuga imala je za rezultat temeljitu izmjenu sastava stanovništva. Posebno su stradali muslimani jer su oni većinom živjeli u naseljima gdje je zaraza zbog gustine stanovništva bila najžešča. Mostar je bio skoro potpuno pust grad, ljudi su bježali na sela i u planine, posebno u područja oko Konjica gdje su mnogi trajno ostali živjeti.

Bosanskohercegovački muslimani morali su ratovati i izvan zemlje, kao u Ugarskoj, Besarabiji, Podoliji, Rusiji, Perziji i drugdje. U tim ratovima ginulo je na hiljade i desetine hiljada vojnika29.

Teške i tragične posljedice ostavile su u Mostaru poplave koje su ga zadesile 1713., 1791. i 1780. godine. 1713. godine je bila najveća od tih poplava i nivo Neretve je došao do minbera (mjesto gdje hodža drži hutbu = propovijed) u džamiji na Musali (Ćose Jahja ili Krehina džamija). Ovdje je interesantno spomenuti da je nivo Neretve pri ovoj poplavi odgovarao visini plavnog vala koji bi se stvorio na Musali u slučaju rušenja jablaničke brane. Naime na zahtjev prijeratnih vojnih vlasti Energoinvest iz Sarajeva izradio je 1980-tih godina studiju poplavnih valova u slučaju rušenja brana uzvodno od Mostara.

Požari su, također, harali gradom i prouzročili nestanak mnogih spomenika koji su ga ukrašavali.

Burne i teške dane svoje historije Mostar je proživio u vremenu od 1802. do 1814. godine. U Mostaru su se za prevlast borila dvojica ajana: mostarski muteselim Alija Dadić i blagajski prvak Alija Voljevica. Kad su neredi dosegli vrhunac i doveli do potpunog bezvlašća, bosanski valija je protiv Mostara poslao kazneni korpus od 30.000 vojnika. Ova je vojska ušla u Mostar 1. aprila 1814. godine, pohvatala i pobila skoro sve muške glave porodice Dadića, porušila im kuće i konfiskovala cjelokupnu imovinu. Prijeki sud je tada ovdje osudio na smrt i pogubio 39 uglednih Mostaraca: 17 pravoslavnih, 13 muslimana i 9 katolika30.

Učešće članova porodice Kurt iz Mostara u Prvom svjetskom ratu nismo posebno istraživali. Zna se da je Mustafa Jašarbegović, trgovac iz Stoca koji je oženio Eminu Kurt (1906 – 1982) kći Huseina, bio u austrougarskoj vojsci i da je zarobljen od Rusa na Karpatima. U Rusiji kao zarobljenik čuvao je krave odakle se nakon nekoliko godina vratio u Stolac. Pričao je da u zarobljeništvu nije imao bilo kakvih problema, niko ga nije zlostavljao niti tjerao na neki teški rad.

U Drugom svjetskom ratu tuzlanski muftija Muhamed Šefket Kurt (1879-1963) izgubio je tri sina: Fadila 1910-1945, Envera 1914-1943 i Asima 1917-1943. Više o njima će biti u narednom tekstu. U ustaškom logoru Jasenovac. kao pripadnica ilegalnog partizanskog pokreta, 1945. godine ubijena je Azra Kurt (1913-1945) kći glumca Muhameda Kurta iz Sarajeva, majka troje djece, koja je bila udata za Hamida Fazlagića, bankara iz Sarajeva.

U, nadajmo se, zadnjem ratu, 1993. godine kao pripadnik Armije BiH, braneći Mostar 5. jula 1993. godine poginuo je Haris Kurt, sin Ismeta. Skupa sa ostalim saborcima sahranjen je na Šehitlucima preko kostiju četiri stotine branilaca Mostara koji poginuše 276 godina ranije.

Sljedeća stranica