Neopredijeljeni muftija Kurt

Fotografija lične karte iz 1946. godine na tako jasan način pokazuje tešku i tragičnu historiju Bošnjaka. Na jedan način, slika je i tragikomična – na slici vidimo čovjeka sijede brade i u odjeći muslimanskog vjerskog službenika sa ahmedijom, ali zakoni države mu zabranjuju da iskaže svoju nesumnjivu pripadnost bošnjačkom/muslimanskom narodu, prisiljen je da se izjasni kao „neopredeljen“.

Burna prošlost na nesretnim balkanskim prostorima u posljednjih se stotinjak godina najsurovije poigrala sa Muslimanima/Bošnjacima. Za vrijeme upravljanja Bosnom i Hercegovinom oba carstva, Osmansko do 1878. i Austro-Ugarsko od 1878. do 1918. godine, stanovnici BiH nazivani su Bošnjaci, nezavisno od toga što su oni bili različitih vjera; muslimani, pravoslavni i katolici. Početkom XX stoljeća počinje proces nacionaliziranja pravoslavnih Bošnjaka u Srbe, a katoličkih u Hrvate. Od tog vremena počinje traženje i profilisanje bosanskih muslimana u nacionalnom smislu. Sa odlaskom Osmanlija s ovih prostora nerijetko su ih smatrali ostacima okupatorske sile, pa su se njihovi susjedi tako i ponašali prema njima. Za vrijeme kraljevine Jugoslavije potpuno su razvlašteni i osiromašeni, te računati kao nacionalna manjina.

Početkom Drugog svjetskog rata najveći broj Bošnjaka uključio se u antihitlerovski front što im je dalo legitimitet i kasnije pomoglo da se Bosna i Hercegovina proglasi jednom od republika nove Jugoslavije. Bošnjaci su, u odnosu na broj stanovništva najviše stradali u Drugom svjetskom ratu. Poginulo je 8,1 posto svih Bošnjaka. Poslije 1945. godine komunistički režim se svodio na srpsko-crnogorski hegemonizam. Jedini delegat protiv usvajanja ustava 31. 1. 1946. je bio Husaga Ćišić iz Mostara, koji je tražio šestu buktinju u grbu Jugoslavije kao simbol Bosne i Hercegovine u kojoj žive i Bošnjaci. Umjesto ravnopravnosti, Bošnjacima je data „mogućnost da se mirnim evolutivnim putem nacionalno opredijele“. Smatralo se da su oni samo jedna vjerska grupa čiji će se pripadnici vremenom opredijeljivati kao Srbi, Hrvati, Crnogorci, itd. Čak je u knjizi “Ko je ko u Jugoslaviji” 1957. godine i reis bio „opredijeljen“ kao Srbin. Međutim, narod se nije htio opredijeliti, a i tehnička inteligencija se ponijela ponosno37. 1948. godine u prvom popisu poslije Drugog svjetskog rata Bošnjaci su imali mogućnost da se „opredijele“ i većina je ostala „nepredijeljena“ (89%), dok se istovremeno 11%  svojevoljno ili uslijed društvenog i ekonomskog pritiska upisivalo kao Srbi, Hrvati ili Crnogorci. Ukupan broj Bošnjaka na popisu stanovništva 1948. godine je bio 885.691 osoba. Njih 788.380 se izjasnilo kao “neopredijeljen”, dok se 72.008 izjasnilo kao “Srbin-neopredijeljeni”, a 25.301 kao “Hrvat-neopredijeljeni”. Kasnijih godina, poslije slabljenja srpske hegemonije u društvu, u kominikeu Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine je navedeno da je: ”Praksa pokazala štetnost različitih vrsta pritisaka još od ranijeg perioda kada su Muslimani bili označavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom smislu. Pokazalo se, a sadašnja socijalistička praksa potvrđuje, da su Muslimani posebna nacija”. Konačno u jugoslavenskom popisu iz 1961. godine, pojavila se opcija Muslimani u narodnosnom smislu, po prvi put. Tokom 1963. Muslimani su navedeni u bosanskom Ustavu pored Srba i Hrvata. Ustavnim zakonom iz 1963. godine uvedena je šesta buktinja u grb kao simbol Republike BiH i bošnjačkog naroda. Na kraju 1968. godine, prihvaćen je i termin Musliman sa velikim ”M” kako bi se razlikovali pripadnici nacije od sljedbenika islama. Drugi bošnjački sabor je septembra 1993. godine donio je odluku o vraćanju historijskog nacionalnog imena Bošnjaci, umjesto prethodno korištenog imena Muslimani sa velikim ”M” za vrijeme SFRJ.

Sljedeća stranica