rodoslov-salih-kurt
Otvori rodoslov!

Salih, Ahmetov najstariji sin, rodio se oko 1840. godine, a umro oko 1890. godine. Ženi se sa Dervišom, kćerkom Hasan-age Novo. Pored dvije kćeri, Zejne i Haske, njihov jedini sin je bio Husein.

Kći Zejna (1881. – 10. 7. 1911.) se udala za Ahmet agu Hasanagića iz Brankovca u Mostaru. Imala je djecu: sin Smail (1904), kći Hatidža (1906), kći Ćamila (1907). Kći Haska se udala za Ćamil agu Mahmutćehajića iz Stoca i imali su djecu: sin Salko, sin Šerif, sin Alija, kći Pašana i kći Rašida.

Husein Kurt 1875-1959
Husein (Saliha) Kurt 1875-1959

Sin Husein rodio se 1875. godine. Kao 15-godišnji dječak ostaje bez oca. Skupa sa rođakom Arifom Kurtom te Huseinom i Fatimom Džinović, udovom Derviša Pajevića iz sela Kruševljani, Husein je bio vlasnik kuće na Carini i vinograda na Mazoljicama. Odlukom Kotarskog Šerijatskog suda od 26. juna 1901. godine u gruntovnim knjigama briše se malodobnost Huseina i Arifa Kurta. U to vrijeme punoljetnost se sticala sa navršene 24 godine života.  Ženi se sa dvije godine mlađom Devlom Krpo, kćerkom Muhamed-bega Krpe iz Kljuna kod Nevesinja koji je bio jedan od trideset sedam najvećih zemljoposjednika u Hercegovini. Imali su petero djece; Dervišu, Eminu, Muhameda, Saliha i Nafu. Dobili su još dva sina koja su umrla kao novorođenčad.

Završio je zanat za terziju (krojač građanske narodne odjeće), ali se nije bavio zanatom. Živio je uglavnom od kirija za svoje dućane, te od prodaje svojih imanja koja su uglavnom bila u Bijelom Polju blizu Neretve. Tako iz dokumenata Šerijatskog suda u Mostaru vidimo da je njegova supruga, bogata nasljednica Devla, dala mužu Huseinu 5. maja 1914. punomoć pred sudijom kotarskog šerijaskog suda Smailom Dadićem i svjedocima Fadilom Kurtom i Mahmutom Ćurićem da može raspolagati sa njenom imovinom kako želi. Devla je umrla 1925. godine od tišike59 kako je Husein tada govorio. Potvrdu o smrti svojim muhurom (pečatom) ovjerio je Jovo Stajčić, pomoćni starješina, kmet za mahale Carina, Brankovac i Luka. Ostavinsku raspravu 24. decembra 1925. nije trebalo održavati jer umrla nije više imala nekih posjeda. Kćerka Derviša udala se na Carinu za Salku Lakišića, čiji su preci podigli Lakišića džamiju u Ričini. Prehladila se radeći po velikoj zimi i umrla od upale pluća u dvadeset šestoj godini. Iza nje je kao siroče ostao dvogodišnji sin Mehmed- Meho.

Druga Huseinova kći, Emina (1906-1982) udala se u Stolac 1923. godine za trgovca Mustafu Jašarbegovića. Mustafa je kao pripadnik austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu na ruskom frontu bio zarobljen i proveo u zarobljeništvu više godina. Majka mu je bila od Serdarevića iz Ljubinja. Imao je bezazleni čir na vratu od kojeg je dobio trovanje krvi i umro. Emina je ostala sama sa tri sina. Ismet je kao sedmogodišnje dijete otišao u dječji dom u Sarajevo. Sin Omer je otišao u Zagreb gdje se probijao od nemila do nedraga. Po izbijanju rata odlazi u partizane gdje je više puta ranjavan. Poslije rata seli u Sarajevo gdje je radio kao šofer. Džemo je završio limarski i bravarski zanat, a Ismet tokarski u Zenici na koji ga je uputio Husnija Kurt.

Poslije smrti supruge Devle, Husein se ženi sa Devlom Džabić iz također poznate mostarske familije iz koje je i Ali Fehmi ef. Džabić, poznati predvodnik Pokreta za vakufsku i vjersko-obrazovnu autonomiju u Bosni i Hercegovini. Husein je bio poznat kao veliki šeret (šaljivdžija). Na početku 1900-tih godina austrougarske vlasti su bile zabrinute jer su se Bošnjaci protivili raznim mjerama vlasti, a jačao je Pokret za vjersko-obrazovnu autonomiju. Pošto je Husein bio omiljen u društvu, a dosta vremena je provodio u kafani gdje su se vodile političke diskusije, vlasti su ga pozvale i zamolile da ih svake sedmice obavještava o raspoloženju u bošnjačkom narodu i o diskusijama koje se vode u kafanama, a vlasti će mu pomoći u drugim stvarima ako bude potrebno. On je spremno pristao na to. Došavši u kafanu, Husein je sa vrata obznanio da paze šta govore pred njim jer je on austrijski špijun! Nekoliko sedmica prenosio je austrougarskim vlastima raspoloženje u kafani, gdje se diskusija sve više zaoštravala i bila glasnija. Nije govorio o čemu se konkretno radi dok su Austrijanci mislili da se diskusija vodi u vezi tada ozbiljnim problemom za njih – pokreta muftije Džabića. Poslije mjesec dana raportira Husein da u kafani „sve izgori“.

„Kumimo te bogom, govori šta je!“ – zatražiše austrijski službenici.

„Pola kafane govori da je bajram u srijedu, a pola kafane govori da je bajram u četvrtak!“ – saopšti Husaga.

Službenici mu se zahvališe rekavši da više ne mora dolaziti. Iz ove zgode sa „austrijskim špijunom“ možemo prepoznati dvije karakterne osobine Mostaraca. U susretu s nečim ili nekim nepoznatim i jačim, Mostarac odmah želi to izvrgnuti poruzi i prikaziti smiješnim. S druge strane, Husaga je samokritičan i ironičan prema sebi i drugim muslimanima koji besposleni sjede u kafani po čitave dane vodeći glupe i beskorisne diskusije dok huk promjena i novog vremena prolazi pored njih. Tih 1900-tih godina dva puta Muftijstvo u Mostaru upućuje dopis Šerijatskom sudu sa pitanjem u koji dan “pada Bajram”.

Poslije oslobađanja Mostara 1945. godine, partizanske vlasti izdavale su nove lične karte.

„Evo, druže Kurt, nove lične karte – važi četiri godine“ – dodaje Husagi mlada skojevka60 njegovu ličnu kartu.

„Zar ćete vi biti toliko na vlasti!?“ – zaprepašteno će Husaga.

Husen Kurt sa sinom Muhamedom i unukom Reufom, 1930. godine u Mostaru
Mostar 1930. godine. Husein Kurt (1875-1959) sa sinom Muhamedom (1907-1958) koji je učio za mašinovođu u Mariboru i unukom Reufom, 1930. godine u Mostaru

Husein je uzdržavao familiju prodajom svojih imanja. Njegova dva sina, Muhamed i Salih, završili su zanate. Stariji sin Muhamed se školovao za mašinovođu u Mariboru gdje je neko vrijeme radio i vozio međunarodne vozove za Austriju. Poginuo je vozeći uskotračni putnički voz „Ćiru“ u Raškoj Gori u noći 16. decembra 1958. godine. Voz je udario u kamenje koje se odronilo na prugu poslije velike kiše. Lokomotiva je počela vući vagone prema Neretvi. On je naredio ložaču Aliji Šunji da iskoči i spasi se pošto ima malu djecu, a on je sam uspio otkačiti lokomotivu sa kojom se survao prema Neretvi i poginuo. Bilo je nekoliko lakše povrijeđenih putnika i niko od njih nije stradao. Sprovod mašinovođe Muhameda bio je jedan od najvećih poslije Drugog svjetskog rata u Mostaru. Na kamionu, od Stare bolnice do Šarića harema, Hamini posmrtni ostaci voženi su kroz špalir građana sa obje strane ulica. Treba poznavati to poslijeratno vrijeme obnove zemlje. U socijalističkoj ikonografiji lokomotive sa mašinovođama pored rudara i radnika u željezarama bili su sinonimi napretka i bolje socijalističke budućnosti, tako da se herojska smrt mašinovođe Kurta odlično uklapala u tadašnju propagandu kojom se veličao samoprijegorni rad i neustrašivi radnici koji se ne štede u izgradnji zemlje i socijalizma.

Poslije pogibije Muhameda Kurta izdata je knjižica sa guslarskim stihovima o toj pogibiji.

Poslije pogibije Muhameda Kurta izdata je knjižica sa guslarskim stihovima o toj pogibiji.
Poslije pogibije Muhameda Kurta izdata je knjižica sa guslarskim stihovima o toj pogibiji.
Mirzo, Muhamed i Adisa Kurt 1959.
Ljeto 1958. godine, pet-šest mjeseci prije pogibije Muhameda Kurta. Na slici tada pedeset jednogodišnji Muhamed sa svojim tada tridesetogodišnjim sinom Mirzom (1928-2004) i Mirzinom dvogodišnjom kćerkom Adisom (1956-1961).Mirzo je 1961. godine radio kao zubar u Konjicu gdje je imao saobraćajnu nesreću i zajedno s Adisom vozilom ”Fićo” upao u Jablaničko jezero pri čemu se petogodišnja Adisa utopila.
 Slika lijevo: Muhamed Kurt u Konjicu 1958. godine.
Slika lijevo: Muhamed Kurt u Konjicu 1958. godine.

muktarPrije sina Saliha koji se rodio 1915. godine, Husein i Devla dobili su dva sina koji su također dobili ime Salih. Oba su umrla kao novorođenčad, 1899. i 1910. godine. Prijave smrti prvog Saliha 1899. godine svojim muhurom ovjerio je muktar61 mahale Carina hadži Mustafa Hakalo. Salih završava stolarski zanat kod majstora Balića u današnjoj Fejićevoj ulici u Mostaru. Učestvuje u mnogim radničkim protestima i akcijama prije Drugog svjetskog rata koje su organizovali mladi Mostarci. Većina napredne radničke socijalističke omladine i budući borci i partizani protiv fašizma bili su potomci bivših, osiromašenih aga i begova iz raznih mahala Mostara. Oni su u to vrijeme demistifikovali snažno naglašene tendencije i koncepcije po kojima Bošnjaci/muslimani, s obzirom na svoju islamsku identifikaciju, inkliniraju prema autokratskoj svijesti i totalitarizmu. Ta omladina kojoj su pripadali i Huseinovi sinovi, Muhamed i Salih Kurt, su podržavali radničko bratstvo i sve antifašističke pokrete u Evropi.

Džemal Bijedić, salih Kurt oko 1935.
Mostar oko 1935. godine. Zajednički snimak mostarske omladine. Bajram je, pa su neki stavili fesove na glavu. S lijeva na desno stoje: Muhamed Grebo (otac prof. Zdravka Grebe), Šefkija Puzić, Ismet Šarić, Džemal Bijedić (1917-1977, predsjednik vlade SFRJ od 1971. do pogibije), Salih (Huseina) Kurt 1915-1989, Mustafa Popovac, Mustafa Mišović, Esad Hadžiosmanović. Sjede: Husein Alikalfić, Ahmet Voljevica, Hilmija Puzić, Enes Behlilović, Mustafa Alajbegović. U potpisu ispod ove fotografije u knjizi “Džemal Bijedić” izdate u Mostaru 1981. od Odbora za obilježavanja životnog puta i djela Džemala Bijedića, Salih je pogrešno potpisan kao Hamo Kurt.

Vojsku Kraljevine Jugoslavije Salih služi u Beogradu. On se 3. jula 1939. godine ženi sa Eminom Omanović koja je stanovala u Kresinom sokaku. Njen otac Muharem bio je rodom iz Prozora i držao je mesaru u Ričini u Mostaru.  Mehri-muedžel je bio 500 dinara što je tada predstavljalo prosječnu radničku platu. Svjedoci na vjenčanju su bili Sulejman Balić, vlasnik stolarske radnje u kojoj je Salih radio, te Mehmed Koluder sa Carine.

Salih Kurt 1940.
Salih Kurt 1939. ili 1940. godine na mostu kralja Petra Karađorđevića (kasnije Titov most) sa svojim šegrtom, srpskim momkom iz istočne Hercegovine, nama nepoznatog imena, koji se u oktobru 1941. zadesio u Kragujevcu gdje je strijeljan od njemačke vojske zajedno sa oko tri hiljade nedužnih civila.

Salih i Emina 1940. godine dobivaju prvo dijete, kći Dervišu. Izbijanjem Drugog svjetskog rata mnoga Salihova ”raja” sa Carine odlazi u partizane. Među njima su i kasnija tri narodna heroja – Meho Trbonja, Mladen Balorda i Hasan Zahirović-Laca. Poslije napada Njemačke na Jugoslaviju Salih se poslije sloma i okupacije države kao stolar zapošljava u njemačkoj organizaciji Todh62. Interesantno je da je Salih sakrivao svoga šuru koji se bolestan i izranjavan povratio iz partizana na oporavak na tavanu Todhove stolarske radionice. Salih je pričao mnoge događaje iz ratnih godina dok je izvodio razne stolarske radove u okolini Mostara u koji se vraćao pješke. Usput on i radni drugovi stopirali su ponekad vozila ne znajući ko je u njima. Tako je jednom prilikom zaustavio kamion i povezao ih do Mostara komandant ustaške Crne legije, Rafael Boban.

Jednom prilikom, u sumrak vraćajući se pješke sa posla na Širokom Brijegu, Salih i kolega mašu kamionu koji u oblaku prašine dolazi iza okuke. Njemački podoficir vidi da oni nose traku oko ruke organizacije Todh i maše im da se popnu na karoseriju koja je pokrivena ceradom. Na kamionu je bilo nekoliko zaklanih volova.

Ne gubeći vrijeme dvojica drugova stolarskim dlijetima (štemajzlima) počinju kidati meso i trpati pod košulje i u stolarski alat koji su nosili sa sobom. U to ratno doba vladala je velika glad, a imati meso za obrok bilo je nezamislivo.

Stigavši u Mostar mahnuše vojnicima, želeći se što prije udaljiti.

”Halt”! – zaustavi ih njemački podoficir.

Salih i drug mu bili su sleđeni od straha, misleći da su otkriveni.

”Haben Sie Kinder?” – (Imate li djece?) upita ih podoficir.

“Ja, Ja” – odgovoriše oni preplašeno.

Podoficir naredi nešto jednom vojniku koji se popne na karoseriju kamiona. Ubrzo odatle začuše se udarci. Sa zebnjom su čekali, pri tome se bojeći da im meso ne počne ispadati ispod odjeće. Ubrzo njemački vojnik siđe sa karoserije kamiona u svakoj ruci noseći po jednu volovsku potkoljenicu na kojoj je još uvijek bio papak.

“Bereiten Sie eine Suppe. Die ist für die Kinder gut!” (Pravite supu, to je dobro za djecu!) pokaza podoficir glavom vojniku da im da po jednu volovsku potkoljenicu.

“Danke, danke” – zahvališe se dva stolara, žureći. Potkoljenice su bile teške. Volovski papci su bili potkovani.

Rad za vrijeme rata u organizaciji Todt uredno je evidentiran i ”plaćano penzijsko” što bi se reklo današnjim jezikom, pa su te ratne godine rada uračunate u Salihovu penziju.

Salihova lična karta iz 1965. godine.
Salihova lična karta iz 1965. godine.

Poslije rata Salih radi kao civilno lice u JNA u Sjevernom logoru u Mostaru. Pored svojih četvero, izdržava i dvije sestre i dva brata svoje supruge Emine koji su kao malodobna djeca ostali bez roditelja. Da bi podigao i školovao osmero djece radio je dva radna vremena, jedno u vojnom stolarskom pogonu, a poslijepodne nastavljao je privatno raditi kući u skromnoj radionici. Jedini predah imao je svake druge nedjelje kada je odlazio na utakmice Veleža. Pored Veleža Salihova druga ljubav bili su ”Majstori s mora” – splitski Hajduk. Hajduk i Velež – dva kluba istih radničkih korijena iz dva grada istog mediteranskog podneblja i južnjačkog mentaliteta. U Salihovoj kući sa poštovanjem su se izgovarala imena Frane Matošića, Lea Lemešića, Bajde Vukasa i drugih Hajdukovih igrača.

Za dugih zimskih noći čest gost u Salihovoj kući na Carini bio je njegov šura (brat njegove supruge Emine) koji je tada radio u UDBI64. Uz zavijanje mostarske bure i pucketanje vatre u šporetu ”fijakeru” iznosila su se mišljenja koja je bilo nezamislivo reći negdje javno. Salihov šura je bio uvjereni komunista koji je iskreno vjerovao u bolju besklasnu budućnost i bratstvo svih naroda u Jugoslaviji.

”Daj, boga ti, kani se priče, pa na svim položajima pola vam je četnika, a vi ste manji od makova zrna”, – kaže Salih svom šuri, usput mu nabrojavši imena četiri-pet osoba koji su tada zauzimali važne položaje u Mostaru, a koji su u ratu bili četnici.

”Šuti, Baja, (tako je on zvao Saliha) hoćeš da te UDBA čuje!”

Takva su vremena bila tih 1950-tih i 1960-tih godina.

Salih (Huseina) Kurt (1915-1989) sa suprugom Eminom (1922-2001) sa svoja tri sina na Titovom mostu u Mostaru 1953. godine.
Salih (Huseina) Kurt (1915-1989) sa suprugom Eminom (1922-2001) sa svoja tri sina na Titovom mostu u Mostaru 1953. godine.
Ljeto 1965. godine na Carinskom pijesku
Ljeto 1965. godine na carinskom pijesku. Na slici označen brojem jedan je Ismet Kurt (1943-2016), a brojem dva Ibrahim-Reža Kurt (1946) obojica sinovi Saliha. Vruća ljeta u Mostaru sve do početka 1970-tih godina Mostarci su provodili na mnogobrojnim kupalištima uz Neretvu. Svaka mahala Mostara imala je ”svoje” mjesto za kupanje. Na carinski pijesak, kao najveću plažu dolazili su građani iz svih dijelova grada, a bio je i kao bazno mjesto za carinsku ”raju” tokom ljeta. Na kupalištu Sitnica ispod Carinskog mosta tokom ljeta boravio je dio ”raje” koja je stanovala u središnjem dijelu ulice Mladena Balorde. Na ovoj slici između ostalih su: Saško-Koka Bakija, Selver Trbonja, Mehmed-Meca Behmen, Miralem Đajo, Dragan Kovačić, Mirad Ćupina, Jovo Semiz-Cojla, Meho Patak, Zlatko Čišić, Suad-Suda Ćupina, Ahmo Džiho, Ekrem Handžić i dječak (koji čuči) Edhem-Edo Omanović.
Ismet, Saliha Kurt (1943-2016) na Carinskom pijesku u ljeto 1965. godine
Ismet Kurt (1943-2016), sin Saliha  na Carinskom pijesku u ljeto 1965. godine
Nafa Kurt
Nafa Kurt, kći Huseina (1920-1999)
Derviša Kurt
Derviša, kći Saliha udata D. (1940-1995)

 

Ilijas Delić i Ismet Kurt
Ismet (Saliha) Kurt (1943-2016), desno na slici, pred svojom umjetničkom radionicom u Potkujundžiluku u Mostaru sa vokalnim solistom Mostar Sevdah Reuniona Ilijasom Delićem (1936-2013) koji je također rođen na Carini.
Ismet Kurt
Radovi u bakru Ismeta Kurta, prezentirali su Bosnu i Hercegovinu na Svjetskog izložbi u Šangaju 2010. godine zajedno sa radovima ostalih bosanskohercegovačkih autora. UNESCO je izdao knjigu u kojoj Ismetovi radovi prezentuju tradicionalnu umjetnost Bosne i Hercegovine, a slika njegovog rada je na naslovnoj stranici knjige.

Sljedeća stranica

59 tišika, tuberkuloza, sušica, posuđenica iz mlet. tisico »infetto di tisichezza«

60 članica SKOJ-a, Saveza komunističke omladine Jugoslavije

61 Muktar ili muhtar je bio starješina mahale ili sela, nešto kao predsjednik mjesne zajednice. Muktar je načelno bio indirektno zadužen za red i mir u svojoj mahali (trebao je paziti i upozoravati) kao i za provođenje zakona i naredbi viših vlasti. Kao potvrdu svog službenog statusa, imali su – muhur (pečat), kojim su ovjeravali svoje spise.

62 Organisation Todt, OT, je bila građevinska organizacija nacističke Njemačke osnovana od šefa izgradnje autoputeva inžinjera Fritz Todt-a 1938. godine. Između ostalog napravili su Atlanski zid i više autoputeva. Pratili su osvajanja drugih zemalja gdje su popravljali oštečene željezničke pruge, puteve i mostove kako bi osigurali nesmetan transport njemačkih trupa, te izgrađivali skladišta, vojne barake, električne vodove i drugo.

64 UDBA je kratica za Uprava državne bezbjednosti, bezbjednosno-obaveštajna služba i tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije. Nastala je 1946. reorganizacijom OZNE i prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s