Kako su Kurti dobili i izgubili zemljišne posjede?

Osmansko carstvo počivalo je na specifičnom poretku feudalnog tipa. Taj se poredak nazivao timarsko-spahijski sistem. Timar je posjed posuđen od sultana vojnim ili administrativnim činovnicima. Nisu bili privatno vlasništvo i nisu se mogli nasljediti, ali u specifičnim situacijama prema njoj su se odnosili kao prema privatnom posjedu. Timarski sistem je uslovljen potrebom da se velika carska vojska izdržava i održava na osnovama srednjovjekovne, u osnovi naturalne privrede. Sve agrarne i finansijske ustanove u tom sistemu bile su u službi vojnih potreba države i njene administracije. Timar je kao feudalni posjed bio isključivo u funkciji vojnih potreba države, to jest feudalno leno, koje je dodijeljivano za vršenje vojničke službe. Timar se mogao dodijeliti i zbog zasluga za obavljanje neke nevojničke državne službe ili vjerske dužnosti.

Kako je osmansko plemstvo u prvom redu bilo ”vojničko plemstvo u koje je mogao dospjeti svaki podanik musliman”, ako se istakne ratničkim ili nekim drugim zaslugama za državu, to su se mnogi pojedinci nastojali oslobodili statusa raje i svrstati se u red vojničke klase. Svako ko je htio dospjeti u vojničku klasu, morao je dobiti posebnu povelju (berat),. Ali kako je u osmanskom društvu postojao ”iznenađujući stepen vertikalne pokretljivosti, to brojni seljački sinovi nisu gubili nadu i često su se borili kao dobrovoljci na granicama ili kao ratnici u sultanovim pohodima.

Onoga koji se među njima istakne sultan je mogao nagraditi ukazom kojim bi dobio vojnički status.“38 Poslije Mohačke bitke (1526.) vjerovatno su i preci Kurta dobili leno na uživanje negdje u ogromnoj Panonskoj ravnici, pošto su se istakli u nekom boju ili su po zahtjevu napustili svoje postojeće imanje u Bosni i prešli u Ugarsku. Više historičara navode da bosanske spahije nisu rado napuštale svoja imanja u Bosni i Hercegovini i prelazili u novosvojene zemlje Slavoniju i Ugarsku što su od njih tražile osmanske vlasti. Bile su uglavnom dvije vrste lenskih dobara i to krluč-timar i krluč-ziamet. Timar se zvao od 3 000 jaspi do 19 999, a ziamet od 20 000 i više. Spahija od 3 000 jaspri išao je sam s konjem i opskrbom u vojsku, a za svakih 5 000 jaspri više morao je sa sobom povesti po jednog naoružana i obskrbljena vojnika. Tako je spahija vodio najviše trojicu, a zajim najmanje četiri, a ponekad prema veličini lena po 10 ili 16 vojnika. Svaki lenski vitez morao je uvijek biti pripravan, da potpuno opremljen na mig pođe pod zastavu. Oružje im je bio luk sa strijelama, lako koplje, kratak mač ili sablja, buzdovan i laki okrugli štit.39

U svom djelu „Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini i načini njegova riješenja“ (Cetinje 1909.), Đorđe Martinović kratko i slikovito prikazuje nastanak bosanskog zemljoposjeda na slijedeći način: „Djedovi današnjih aga bili su vojnici turske imperije; u inijem krvavijem vremenima bio im je vječito mač izvan korica, tako da nijesu bili u stanju raditi o zemlji vršeći tu službu državnu. Raja nije imala dužnosti vojničke, pa je morala na drugi način poslužiti državi – hraneći joj vojnike, tj. dajući im dio nagrade svoga rada.“

Spahije koji su dobile timare na upravljanje više su voljele da njihova imanja obrađuju seljaci nemuslimani pošto oni nisu podlijegali vojnoj obavezi. Seljaci muslimani često su pozivani u razne bojeve koje je Tursko carstvo vodilo i bili odsutni nekad i po nekoliko godina, a zemlja ostajala neobrađena.

U historiji i evoluciji zemljoposjedništva u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske vladavine bilo je bezbroj prekida, lomova i promjena, tako da se ne može govoriti o nekom kontinuitetu između očeva i sinova.40 Mislimo da su se posjedi mostarskih Kurta u Hercegovini počeli formirati i stabilizovati najranije oko 1750. godine. S obzirom na pravnu narav za vrijeme osmanske vladavine, bile su tri vrste zemljišta: mulk, mirije i vakuf. Mulk je zemljište nad kojim posjednik ima neograničeno pravo, a to su uglavnom bile kuće sa baštom površine do jednog dunuma. U mirije spada cijelo državno zemljište. Mirije može opet biti dodijeljeno uz plaćanje nekih pristojbi ili nepodijeljeno (šume, planine, putevi, itd). Vakuf je zemlja koja je bila pošteđena od taksi, s razlogom da pomogne institucije koje služe za javno dobro. Tokom više vijekova došlo je do razgradnje klasičnog osmanskog timarskog-spahijskog sistema i izrastaju čifluci kao dominirajuća vrsta posjeda. Osmanska vlada je 1859. godine zakonski regulisala agrarne odnose u Bosni i tako je nastalo određeno običajno agrarno pravo. Prema tom zakonu, zemljoposjednik može zemljište uz saglasnost države prodati, zamijeniti ili ostaviti svojim nasljednicima. Odnosi između posjednika i kmeta regulišu se putem međusobnog zakupničkog ugovora koji se u načelu zaključivao na određeno vrijeme. Kmet je imao pravo preče kupovine ukoliko bi vlasnik prodavao čifluk. U Bosni i Hercegovini iskristalisale su se vremenom dvije vrste čifluka; kmetska selišta i zemljišta ”slobodna od kmetova”. Kmetsko selište bio je posjed na kojem je jedna kmetska porodica imala pravo korištenja zemljišta uz obavezu davanja određenog dijela prihoda/haka vlasniku parcele. Kmetsko pravo bilo je nasljedno, ali se nije moglo prodati. Kmet se mogao dići sa selišta samo ako zanemari obradu zemlje ili vlasniku uskrati dogovoreni hak (agrarni danak). Zemlja slobodna od kmetova zvala se begluk.

Dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine zadržano je postojeće stanje, ali ovi agrarni odnosi cijelo vrijeme imali su, pored pravne, i izrazito političku dimenziju. Računa se da je u to doba u Bosni i Hercegovini bilo između šest i sedam hiljada begova i aga na čijoj se zemlji nalazilo oko osamdeset pet hiljada kmetova. Austro-Ugarska je izvršila mjerenje zemljišta i formirala katastar, što je osnov svih slijedećih katastara u BiH. Mjerenje je završeno 1884. godine. U posjednovnim listovima, za imanja porodice Kurt kojih smo dosta našli u Arhivu Hercegovine, navedena je pravna narav katastarske čestice – mirija ili mulk – zatim oznaka vrste zemljišta, naprimjer: vinograd, voćnjak, livada, bašta, itd. Kod kmetovskog selišta kao vlasnik upisivan je gospodar zemljišta, a ime kmeta je ubilježeno u gruntovnom listu. Kurti su u ovim gruntovnim dokumentima iza imena imali dodatak aga koji se pisao odvojeno ili zajedno sa imenom, naprimjer Husaga, Mujaga, i slično. Kao njihova zanimanja upisivano je „posjednik“ ili „zemljoposjednik“. Inače, imena beg i aga koristila su se vrlo fleksibilno. U osnovu možemo reći da su begovi bili viši zemljoposjednici, a age manji. Sa rječju aga oslovljavali se se često svi ljudi, to je bio više znak poštovanja (kao gospodin danas) u odnosima među ljudima. Čak su i supuge svoje muževe zvale aga, mada je on mogao biti i puki siromah.

Poslije pripajanja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj monarhiji 1908. godine povećava se iseljavanje muslimana u Tursku. Računa se da je za vrijeme austrougarske vladavine iz BiH u Tursku odselilo oko 140.000 muslimana/Bošnjaka. Odlazeći u Tursku vlasnici zemlje su prodavali svoja imanja u bescijenje, a kmetovi na njihovoj zemlji imali su pravo prvootkupa. Iz Urudžbenog protokola Šerijatskog suda u Mostaru vidimo da više Mostaraca iseljenih u Tursku daje punomoći za obavljanje imovinsko-pravnih poslova u njihovo ime. Tako Sakir ef. Ramić iz Carigrada daje 15. avgusta 1910. godine punomoć Salih-agi Popovcu. Jača politički pritisak Srbije preko pravoslavnog stanovništva na austrougarske vlasti. Austro-Ugarska kmetovima daje povoljne zajmove za otkup zemljišta. Bilo je više prijedloga kako riješiti agrarno pitanje, naprimjer, da se kmetska selišta podijele na jednake dijelove između vlasnika zemlje i kmeta. Način obrade zemlje bio je jako zaostao, pa begu i agi prihodi koje su dobivali od kmeta nisu bili dovoljni za normalan život, te oni moraju tražiti druge izvore zarade, samostalni rad i trgovinu. Age i begovi ubrzano sa ekonomskom gube i političku moć. Posebno zemljoposjednici koji su živjeli na selu nisu imali nikakvog utjecaja, gradski centri formirali su javno mijenje. Cijena zemljišta opterećena kmetskim pravom bila je pet do trideset kruna za jedan dunum, a slobodnog zemljišta četrdeset do dvije stotine pedeset kruna. Jedna kruna je vrijedila 304,88 miligrama zlata. Prema današnjoj vrijednosti zlata (2016.), jedna kruna bi danas vrijedila dvanaest američkih dolara.

Godine 1912. hiljadu sto zemljoposjednika (83% otpada na Boånjake) prodalo je svoja kmetska selišta. Skoro šest hiljada kmetskih porodica (76% otpada na pravoslavne porodice) dobilo je kredite za otkup zemlje.

Mostarski Kurti nisu bili „čisti“ zemljoposjednici. Od 1850. godine oni su pripadali i ulemanskom gradskom sloju, a kasnije su se neki od njih počeli baviti trgovinom pošto njihovi prihodi sa sela nisu bili dovoljni za redovno uzdržavanje porodica. Inače zbog slabijeg kvaliteta zemlje u Hercegovini i škrtosti prirode aginiski i beglučki kompleksi bili su dosta skromni u odnosu na imanja u Bosni, posebno u Posavini. U Hercegovini, krajem Prvog svjetskog rata, svega 37 porodica imalo je komplekse veće od 575 dunuma (1 dunum = 1 000 kvadratnih metara). Među njima nema Kurta. To su bile porodice: Alajbegović iz Mostara, Babovac, Bašagić iz Nevesinja, Begtašević, Čajić iz Čuhovića, Čelar iz Mostara, Čomor iz Vranjevića, Dedić, Feriz, Gavrankapetanović, Hadžić, Husnić, Jelovac, Kajtaz, Kolaković iz Blagaja, Krpo iz Kljuna, Marić, Muftić, Muratbegović iz Višića, Muslibegović, Nožić iz Mostara, Novo, Puzić, Rajić, Ramić, Riđanović iz Mostara, Rizvanbegović, Serak iz Ljubinja, Šarić iz Stoca, Šurković, Tatarović, Voljevica, Velagić, Velalci, Zananić iz Uloga, Zečić i Zubović-Mujagić iz Vlahovića.41

Kurti su imali posjede u selu Kljuna kod Nevesinja, pa je Husein Kurt (1875- 1959) oženio kćerku Muhamed-bega Krpe iz Kljuna, Devlu (1877–1925).

Poslije Balkanskih ratova (1912/13.) i odlaska Osmanskog carstva sa Balkana zaoštrili su se odnosi između vlasnika zemlje i kmetova. Kmetovi odbijaju davati naknadu vlasnicima zemlje koji se čak ne osuđuje odlaziti na svoja imanja. U nekoliko mjeseci bezvlašća na završetku Prvog svjetskog rata (1918.) pravoslavni seljaci u euforiji pobjede zauzimaju seoska imanja Bošnjaka, te uništavaju njihova dobra. U tom periodu i kasnijih godina ubijeno je oko dvije hiljade bošnjačkih vlasnika zemlje, a da za to niko nije odgovarao. Nova država, Kraljevina SHS/Jugoslavija 1919. godine donosi zakon o agrarnoj reformi kojom se ukidaju kmetski odnosi i kmetska selišta dodjeljuju seljacima. Tom prvom reformom muslimanima/Bošnjacima oduzeto je 1 175 305 hektara (1 hektar = 10 000 kvadratnih metara) poljoprivrednog i šumskog zemljišta i dodijeljeno 249 518 srpskoj porodici, među kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a naročito “solunaši” – učesnici u Prvom svjetskom ratu. Zakon o agrarnoj reformi nije se odnosio na Srbiju. O ekonomskim ciljevima nove države najbolje govori činjenica da se zamjena novca iz austrougarskog perioda (krune) vršila u razmjeru 1:4 u odnosu na dinar na području Bosne i Hercehovine, dok je u Srbiji taj odnos bio 1:1 ili 1:2. Na taj način stanovništvo u Bosni i Hercegovini koje je imalo ušteđevinu u austrougarskim krunama preko noći je izgubilo 3/4 vrijednosti. Država je isplaćivala odštetu za oduzetu zemlju koja je bila oko 30 dinara po dunumu što je bilo daleko ispod stvarne vrijednosti zemlje42. Kao usporedbu toj vrijednosti možemo reći da je vreća hljebnog brašna („petice“) od pedeset kilograma 1939. godine koštala 35 dinara. Mjesečna plata radnika bila je 500 dinara, a činovnička oko 1.000 dinara. Država se obavezala da polovinu naknade isplati u gotovini, a polovinu u obveznicama uz kamatu 6% sa rokom od četrdeset godina. Isplata je počela 1936. godine i trebala je biti završena 1975. godine. Do početka rata 1941. godine isplaćena su svega četiri kupona ili samo deset posto od predviđene sume. Mostarski Kurti u tom periodu su uglavnom ostali bez svojih imanja, tako da su sinovi Mustafe: Smail, Ahmet i Alija prešli u Sarajevo u potrazi za radom i boljim životom. Mustafini stariji sinovi Muhamed i Mehmed Dželaludin već ranije došli su u Sarajevo. Oduzimanje zemlje i agrarna reforma bila je glavnim uzrokom selidbe iz Mostara pet muških odraslih potomaka mostarskih Kurta u periodu 1920-1930. Potomci ove grane Kurta koji žive u Sarajevu u postupku restitucije pokrenuli su (2016.) povrat ili pravičnu nadoknadu za oduzeta imanja u selima Kutilivač i Potoci kraj Mostara te oduzete kuće u Mostaru. Od 1919. godine krenuo je drugi val iseljavanja muslimana u Tursku. Prema donesenom zakonu ti muslimani nisu imali pravo na povratak. Zanimljivo je da je taj zakon važio i za vrijeme nove, socijalističke Jugoslavije koja se formirala 1945. godine.

Generalno za nedovoljan utjecaj muslimana/Bošnjaka u  periodu između dva svjetska rata bila je neobrazovanost.

Iz punomoći dr. Cvjetanu Spuževiću, advokatu iz Mostara koju je potpisao jedan od Kurta 10. 8. 1921. godine, vidimo da su od dvadeset četiri advokata svega trojica Bošnjaci.43 Tako je 1931. godine tek 107 Bošnjaka pohađalo učiteljske škole, dok je na jugoslavenskim univerzitetima studiralo svega 197 muslimana što je bilo samo 1,3% studentske populacije. U Kalendaru narodne uzdanice44 za 1940. i 1941. godinu pobrojana su 703 muslimanska intelektualca u Jugoslaviji. Po zanimanjima u spisku ima 245 pravnika, 124 profesora, 84 inženjera, 68 liječnika, 62 oficira vojske Kraljevine Jugoslavije, 48 teologa, 31 ekonomist, 21 veterinar, 19 farmaceuta i 1 matematičar. U ovom spisku intelektualaca je i šest Kurta: teolozi Muhamed iz Mostara, te Muhamed Šefket iz Tuzle, kao i Šefketova tri sina pravnika – Enver, dr. Alija i Fadil, kao i sin hadži Muhameda iz Mostara – profesor Husnija Kurt. Pred Drugi svjetski rat, 1939. godine udio muslimana/Bošnjaka u tadašnjoj Jugoslaviji u vrhovima vlasti, odnosno na višim ili rukovodećim mjestima bio je sasvim neznatan. Te godine Bošnjaci su zauzimali svega 30 takvih mjesta ili 1,2%.

Bošnjaci su osnivali kulturno-prosvjetna društva preko kojih se dobrovoljnim prilozima finansiralo školovanje siromašne muslimanske djece i omladine. Dva najpoznatija društva su bila Gajret i Narodna uzdanica. Jedan od najvećih legatora Narodne uzdanice bio je Smail-aga (sin Mustafe) Kurt koji je poslije razvoda braka sa mostarkom Kadom Mičijević oženio bogatu nasljednicu Hibu iz poznate sarajevske porodice Svrzo. Pošto nisu imali djece, oni su svoju cjelokupnu imovinu, koja se sastojala od više kuća i voćnjaka ostavili na upravljanje i iznajmljivanje društvu Narodna uzdanica s tim da se jedna polovina imetka troši na školovanje srednjoškolske muslimanske omladine, a jedna polovina na školovanje zanatlijskog podmlatka.45 Legatori, Hiba i Smail Kurt su se obavezali da će za života za iste namjene odvajati godišnje 1 500 dinara. Tih godina mjesečna radnička plata bila je oko 500 dinara. To je bio najveći legat Narodnoj Uzdanici i ”ujedno među najvećim hajrima uopće što su ih muslimani od okupacije ovamo učinili.” (citat: Glavna godišnja skupština Narodne uzdanice održane u društvenim prostorijama u Ćukovića ulici broj 3, 17. jula 1938. godine, Kalendar Narodna uzdanica za 1939. godinu)

Poslije Drugog svjetskog rata i dolaska komunističkog režima na vlast izvršena je agrarna reforma 1946. kojom je oduzeta sva zemlja iznad trideset dunuma (tri hektara) onim zemljoposjednicima koji sami ne obrađuju ta imanja. 1948. godine donesen je novi zakon o nacionalizaciji koji je bio zadnji udarac u borbi protiv ”klasnog neprijatelja” – osiromašenih aga i begova, vrijednih zanatlija i trgovaca. U opštem siromaštvu poslije 1945. godine svi oni koji su posjedovali imanje bilo koje veličine nisu mogli primati dječije nadoplatke, pa se tako i Salih Kurt odrekao imanja da bi mogao primati mizerne nadoplatke za svoje četvero malodobne djece.

U Arhivu Hercegovine u Mostaru pronašli smo zemljišne izvatke posjeda pojedinih članova mostarskih Kurta koji su bili prilog ostavinskim raspravama koje su se vodile pred šerijatskim sudovima. Iz ovih i drugih dokumenata može se vidjeti da su Kurti imali posjede u okolini Nevesinja – u selima Kljuna, Sopilja, Bijenja; zapadnoj Hercegovini – Duvno, Broćanac, Biograci i Široki Brig (Brijeg); Stocu – Dabrica i Trijebanj, te u selima sjeverno od Mostara – Potoci, Humi i Lišani, Vrapčići, Goranci, Vihovići, Dobrč, Zijemlja i južno od Mostara – Žulja, Hodbina i Opine. Treba imati u vidu da su neka imanja Kurti dobijali poslije ženidbe, a neka imanja su prelazila u posjed drugih porodica udajom Kurtovih kćerki. Poslije 1920. godine u dokumentima se ne pojavljuju imanja u zapadnoj Hercegovini, Duvno, Broćanac, Biograci i Široki Brijeg, pa čak niti jedno imanje na desnoj obali Neretve – Goranci i Vihovići – koje su Kurti vjerovatno još za vrijeme Austro-Ugarske u sklopu agrarne reforme prodali. Posebno atraktivan položaj imala su imanja Kurta u Bijelom Polju i Humilišanima sjeverno od Mostara. Ona su se nalazila sa obje strane stare osmanske ceste za Sarajevo (Ivan planina – Porim). U osmansko doba trgovački put je skrenuo kod Lipeta u pravcu jugozapada i preko Gornjih Zijemalja, Porima i Bijelog Polja vodio u Mostar46.

Kurtova imanja bili su uglavnom begluci (slobodni od kmetova), a u katastarskim izvacima našli smo samo dva kmetska selišta, što ne znači da ih nije bilo više. Tako je 1918. godine u selu Žulja postojalo kmetsko selište površine pet stotina dunuma na kojem je kmetsko pravo imala porodica Puljić. U selu Trijebanj kmetsko pravo na zemljištu od dvije stotine osamdeset dunuma imala je porodica Šakota. U Arhivu Hercegovine čuva se arhiva Sreskog suda u Mostaru, pa budući istraživači mogu pregledati sudske odluke prije Drugog svjetskog rata i vidjeti kome su se dodjeljivali oduzeti begluci i kmetska selišta mostarskih Kurta.

Hadži Muhamed Kurt, muderis u Mostaru, umro je u devedeset prvoj godini 18. januara 1940. kada je oduzimanje zemlje muslimanima uglavnom bilo dovršeno, pa je interesantno pogledati njegovu ostavštinu. On je imao vlasništvo na raznim parcelama u raznim dijelovima. Poznati su problemi sa usitnjenim parcelama koje se praktično nisu mogle koristiti zahvaljujući striktnoj primjeni šerijatskog prava u nasljeđivanju. Tako je i Muhamed imao dijelove od 1/1, 1/2, 1/6, 1/10, 1/40 do 775.915/1.460.160 dijelova. Ako sve ove dijelove pretvorimo u površine kojima je Muhamed bio stopostotni vlasnik, dobivamo da je on imao u Humilišanima kuću sa okućnicom od 1,5 dunum, te 15 dunuma oranice, 13 dunuma livada i pašnjaka i 11 dunuma vinograda i voćnjaka. U selu Kljuna kod Nevesinja imao je kućište od 2 dunuma i 66 dunuma oranica i pašnjaka kao mirie zemlju. U selu Bijenja imao je 10 dunuma, a u selu Sopilja 7 dunuma. Ukupno, Muhamed Kurt je ostavio 125 dunuma ženi i djeci, pa su se ti posjedi dalje usitnjavali u dijelovima i to: sinovima 14/88, kćerkama 7/88 i slično. Ako zanemarimo da je većina zemlje oduzeta tokom više agrarnih reformi te da je došlo do promjena udajom i ženidbom, možemo reći da su i potomci ostala tri sina (Salih, Ibrahim i Fadil) hadži Ahmet-age Kurta alemdara imali svaki od njih posjede koji su oko 1940. godine imali površinu oko 120 dunuma.

Sljedeća stranica