karta-evrope-bos

To je pitanje koje sve bošnjačke porodice često postavljaju same sebi. Odgovor na ovo pitanje u prošlosti je zavisio od političkih stajališta onoga koji odgovor daje. Da bi odgovorili na ovo pitanje, potrebno je u najkraćem opisati kretanje stanovništva i tok prihvatanja islama u Bosni i Hercegovini poslije dolaska Osmanskog carstva na naše prostore.

Proces prihvatanja islama velikog dijela stanovništva pod osmanskom vlašću ostaje najizrazitija značajka historije Bosne. O tome kako i zašto se to dogodilo iznikli su mnogi mitovi. Tek otvaranjem osmanskih arhiva u posljednjih nekoliko desetljeća nastala je mnogo potpunija slika i napokon su odbačeni neki od najčešćih mitova i legendi o procesu prihvatanja islama u Bosni i Hercegovini8. Najbolji su izvor informacija osmanski ”defteri”, porezne knjige u kojima je popisano vlasništvo imovine, a ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Iz njih se može steći vrlo dobar uvid u širenje islama u Bosni. Najstariji defteri, iz 1468. i 1469. godine, pokazuju da je islam u prvim godinama nakon osvajanja pridobio tek šačicu ljudi za sebe: na području istočne i srednje Bosne koju te knjige obuhvataju bilo je 37.125 kršćanskih porodica, a svega 332 muslimanske9. Pretpostavljajući da je svaka familija imala prosječno po pet članova, kršćana je bilo 185.625, a muslimana oko 1.500. Više od polovine stanovništva i kršćana i muslimana bila je obična raja koja je radila na tuđoj zemlji. Ali u iduća četiri desetljeća, kad se ukupni broj stanovnika uglavnom nije mijenjao, znatno je porastao broj muslimana: u defterima iz 1520-tih godina ukupan broj kršćana iznosi 98 095 a muslimana 84 675. Kako u tom razdoblju nije bilo većeg doseljavanja muslimana u Bosnu, taj broj, po svoj prilici, predstavlja i broj bosanskih kršćana koji su primili islam tih godina.

Karta osvajanja Balkana od strane Osmanskog carstva
Karta osvajanja Balkana od strane Osmanskog carstva. / The Times Atlas 1986.

Novija istraživanja pokazuju10 da janjičarstvo nije u Bosni moglo biti osnova masovnog prihvatanja islama. Pouzdani izvori postoje samo za pet kampanja kupljenja adžami-oglana za dužnost tokom XVI stoljeća, kada je devširma11 bila najživlja, U Bosni se pouzdano zna da je devširma obavljena 1515., 1565., 1573., 1578. i 1589. godine. Između 1565. i 1589., devširma je obavljana u razmacima od osam, pet i jedanaest godina. Sve je to, međutim, bilo daleko od neke masovnosti, tako da je mala vjerovatnoća da je predak porodice Kurt bio pripadnik janjičarskog reda.

Krajem XVI stoljeća muslimani postaju većina u Bosni. Taj je proces, kojim su muslimani postali većinsko stanovništvo u Bosni potrajao dobrih dvije stotine godina. Novija istraživanja odbacuju uobičajene mitove o islamizaciji Bosne. Iako su Osmanlije naselile neke Turcima srodne narode u drugim dijelovima Balkana, naprimjer u Makedoniji, defteri potvrduju da takva politika nikad nije vođena u Bosni. Taj mit je možda nastao i zahvaljujući stranim putopiscima u Bosni koji su čuli da muslimani sami o sebi govore da su ”Turci”, ali to nije značilo da misle da su pravi Turci. „Turske mi vire“ – bila je obično zakletva. Pored navedenog, zabilježeni su i ovi primjeri: ako se nešto važno dogodilo, pita jedan drugoga: „Šta je, ako si Turčin?“, „Govori ako si Turčin!“, ako pita za savjet ili moli: „Pomozi, ako si Turčin!“.12 Oni sami, izuzev najučenijih, turski jezik nisu ni znali. Za otomanske Turke uvijek su koristili druge izraze kao Osmanlije ili Turkuše.

Sigurno je da su se pojedine Osmanlije – trgovci, zanatlije, spahije – doseljavali u Bosnu i iz dragih dijelova Carstva, ali tih, prema više istraživanja (Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana; Omcra Lufti Barkan i drugi), nije bilo više od tri hiljade. Prema istraživanjima prof. Mustafe Imamovića svega nekoliko porodica su potomci visokih osmanskih činovnika neslavenskog porijekla (Turci i Perzijanci) koji su došli u Bosnu, dobili timare i tu ostali. To su: Čengići, Miralemi, Atlagići, Ulamapašići, Skenderpašići i vjerovatno Lakišići i Malkoči-Dugalići.
Na osnovu iznesenog, mogućnost da mostarski Kurti vuku porijeklo od nekoga ko je došao u Bosnu izvan Balkana je vrlo mala.

U predanjima o mostarskim Kurtima u ostavšini dr. Alije Kurta navodi se da su Kurti u Liku – mjesto Perušić došli iz „Undžurovine“. Tako se zvao dio današnje Mađarske i Hrvatske koji su Turci osvojili poslije bitke kod Mohača 29. avgusta 1526. godine. Ugarsko plemstvo uglavnom je izginulo u borbi ili pobjeglo sa svojih imanja prije dolaska osmanske vojske. Ogromna panonska ravnica bila je gotovo pusta. Fra Dominik Mandić u svojim historijskim knjigama navodi da su na zemlji ostali samo kmetovi koji dobrim dijelom prelaze na islam. „Kako su Turci osvajali Ugarsku, onako su mnogi bosanski i hercegovački plemići iselili u novo – osvojene zemlje, pošto su lenska dobra i čast u našim krajevima prelazila s oca na najstarijeg sina, mlađi su hrlili tamo, da se domognu časti i imanja.“13 Jedan od najeminentnijih mađarskih poznavalaca Osmanskog carstva, Fekete, u svom djelu Buda and Pest under Turkish Rule piše da su većina takozvanih Turaka u Mađarskoj bili bosanski muslimani. Evlija Čelebija koji je 1660. i 1661. putovao turskom Ugarskom navodi da se bosanskim jezikom govori u Pečuju, Budimu, Šiklošu, Kanjiži i Sigetvaru, te da su stanovnici bijele puti i Bošnjaci. Muhamed Hadžijahić u svojoj knjizi Porijeklo bosanskih Muslimana navodi da je dr Josip Buturac istraživao porezne deftere za osmansku Slavoniju i napravio pregled po vjerama za godinu 1680. Naprimjer u Požeštini (Požega) je živjelo dvadeset hiljada muslimana, deset hiljada katolika i dvije i po hiljade pravoslavnih. „Undžurovina“ je sto pedeset godina bila pod osmanskom vlašću i poslije povlačenja osmanlijske vlasti, prema istraživanjima, nijedan kmet se nije sjećao ni imenom niti po predanju svog predosmanskog zemaljskog gospodara. Pojedini ugarski vlasnici zemlje takođe su prelazili na islam i tako zadržavali svoje posjede. Možemo reći da postoji vrlo mala vjerovatnoća da su mostarski Kurti porijeklom od nekog ugarskog zemljoposjednika, ali ta mogućnost je zaista neznatna, pošto su takvi vlasnici zemlje poslije odlaska Turaka opet prelazili na kršćanstvo i ostajali na svojoj zemlji.

U najranije vrijeme osmanske vlasti veliki broj potomaka srednjovjekovne vlastele prihvata islam. Oni su predstavljali najjači oslonac osmanske vlasti u Bosni14. U najranijim katastarskim popisima, vidi se da su većina posjednika bili sinovi kršćana ili u srodstvu sa kršćanima. Mala je vjerovatnoća da Kurti vuku porijeklo od bosanskih zemljoposjednika prije dolaska Osmanlija, a u historijskim dokumentima nema bilo kakvih indicija koje bi možda na to upućivale.

Ovdje možemo kratko razmotriti mogućnost da mostarski Kurti vuku porijeklo od nekog ratnog zarobljenika ili roba. Tjeranje robova u rat, ne samo zarobljenih neprijateljskih vojnika nego i lokalnog stanovništva, bila je standardna osmanska praksa. Činile su to i kršćanske države, samo u nešto manjoj mjeri. Osmanlije su porobili velik broj ljudi u ratovima protiv Habsburgovaca: sedam hiljada su ih otjerali, naprimjer, iz Hrvatske 1494. godine, a navodno desetine hiljada iz Ugarske i Slavonije 1526. godine.15 Robovi koji bi prešli na islam mogli su zatražiti oslobođenje. Oni koji su dotjerani u Bosnu, pretežno iz okolnih slavenskih zemalja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, vjerojatno su mnogo pridonijeli prirastu muslimanskog naroda. Preobraćeni i oslobođeni robovi najčešće su završavali u gradovima koji su se širili i koji su nudili nove mogućnosti zaposlenja. Godine 1528. ti oslobođeni robovi sačinjavali su gotovo osam posto od ukupnog stanovništva Sarajeva.16 Znači, postoji jedna vrlo mala vjerovatnoća da su mostarski Kurti potomci nekog ratnog zarobljenika ili roba koji je prešao na islam.

Najvjerovatnije je da su preci familije Kurt bili potomci običnih bosanskih ljudi koji su svojom sposobnošću i vojnim zaslugama dospjeli do položaja, zvanja i posjeda. Svako ko je želio napraviti karijeru u strukturi ili hijerarhiji osmanske države u načelu je od početka XVI stoljeća, prema istraživanjima profesora M. Imamovića, morao biti islamske vjeroispovijesti. Svakom sposobnom pojedincu ulaskom u korpus otvarala se mogućnost da u strukturi Carstva napravi karijeru. Tako se u Bosni i Hercegovini tokom vremena formirala po sadržaju i obliku složena, ali istovremeno jedinstvena muslimanska zajednica, koju je u jednu cjelinu povezivala opšta privrženost Osmanskoj islamskoj državi. Od ove zajednice formirali su se današnji Bošnjaci.17.

Kao što potvrđuje gedneološki (DNK) test, mostarski Kurti su pripadnici bosanskih muslimana, današnjih Bošnjaka, autentičnog, starosjedilačkog bosanskog naroda koji su islam prihvatili u periodu od XIV do XVI stoljeća i koji su kroz period od četiri stotine godina skupa sa ostalim muslimanima, današnjim Bošnjacima, izgradili subjektivni identitet ili osjećaj samosvjesnosti, te postali posebna etnička grupa.

 

Sljedeća stranica

8 Malcolm, Noel, Bosna – kratka povijest, BuyBook, 1996. str.51

9 Aličić, S. Ahmed, Sumarni popis sandžaka Bosne i Hercegovine iz 1468/69. godine

10 Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, 1997. str. 163-165

11 Devširma – odabir dječaka iz kršćanskih porodica koje su živjele na teritoriji osmanlijske države. Ovim postupkom su odabirani dječaci starosti od osam do osamnaest godina i to iz Albanije, sa Peloponeza, iz Bugarske, Srbije, Bosne i Mađarske. Prema zakonu o devširmi, uzimani su samo zdravi dječaci iz uglednih kršćanskih porodica. Kasnije je učinjen izuzetak od ovog pravila. Nakon osmanlijskog zauzeća Bosne, lokalno stanovništvo je zatražilo da se bosanski dječaci uzimaju u janjičare, bili oni kršćani ili muslimani.

12 Hangi, Antun, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Naklada Daniela A. Kajona, Sarajevo, 1907. str. 9

13 Bašagić, Safvet beg, Kratka uputa u povijest Bosne i Hercegovine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900. str. 127

14 Behija Zlatar, Bosna i Hercegovina u okvirima osmanskog carstva (1463-1593), 1998. st. 119

15 Mandić, fra Dominik, Etnička povijest Bosne, Ziral, Mostar (pretisak izdanja iz 1982., Toronto-Zurich-Roma-Chicago), str. 153-211

16 Handžić, Adem, O gradskom stanovništvu u Bosni u XVI stoljeću, Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. 28-29, Orijentalni institut u Sarajevu, 1980

17 Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, 1997. str. 128

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s