Hadži Ahmet-aga Kurt, alemdar, sin Nuhana (1810-1895)

Ahmet, sin Nuhanov, bio je također ugledan tadašnjeg član mostarskog društva. Nosio je titulu alemdar kao i njegov otac i bio je hadžija. Imao je četiri sina, Saliha, Ibrahima, Fadila i Muhameda, te najmanje dvije kćeri.

Hadži Ahmet-aga prodao je 1845. godine dio svog imanja na Širokom Brijegu za potrebe izgradnje franjevačkog samostana i crkve. Fra Ante Tomas, zadužen za arhivu Franjevačkog samostana u Mostaru, na našu molbu pretražio je 2015. godine dokumente pokušavši naći neki spis o tome, ali je bilo bezuspješno. Sjedište Provincije sve do početka 1892. godine bilo je na Brijegu gdje je dokument eventualno mogao biti. Po njegovim riječima, Arhiv samostana u Širokom Brijegu sa svim matičnim knjigama i dokumentima među kojima je bilo mnogo prekrasnih karata iz osmanskog perioda uništen je u požaru 1947. godine59. Ipak, u dvije knjige fra Petra Bakule i fra Radoslava Glavaša, koji je do 1895. bio profesor na Širokom Brijegu, nalazimo podatke o prodaji zemljišta.

Hercegovački franjevci željeli su se odvojiti od provincije Bosne Srebrene. Već od 6. februara 1844. oni imaju dopuštenje generalne uprave Franjevačkog reda i Kongregacije za raširenje vjere u Vatikanu za izgradnju samostana u Hercegovini. Hercegovačkim je franjevcima na ruku išao i Ali-paša Rizvanbegović, u ono vrijeme apsolutni gospodar Hercegovine. On je u pobuni Husein-bega Gradaščevića protiv carske vlasti (1831.) stao na stranu carske vojske i sultanovih reformi pa je za nagradu Hercegovina postala samostalan pašaluk, posve nezavisan o Bosanskom pašaluku (1832.), prvi put u svojoj historiji. Stoga je Ali-paši odgovarala i samostalna zajednica hercegovačkih franjevaca, neovisna o Bosni.

Osim toga, bio je prisan prijatelj s fra Nikolom Kordićem koji je kod njega mogao uspješno zagovarati ideju o izgradnji samostana i crkve u Hercegovini, te otcjepljenje hercegovačkih franjevaca od bosanskih. Za izgradnju samostana i crkve bilo je potrebno dobiti dozvolu (ferman) iz Istanbula. Fra Bakula o tome piše:

„Stigavši ovamo zamole vezira Ali pašu Rizvanbegovića da im isposluje potrebni ferman. On odmah dragovoljno obeća da će ga besplatno i u najkraćem roku dobiti Međutim, dolazak fermana otezao se duže nego što je bio običaj. Tada nam neki Turčin dade prijateljski savjet da pružimo vezirovu sinu, Rustan – begu kakav doličan dar i da ćemo odmah imati ferman. Za nevolju primismo savjet uzesmo zlatnike u zajam, kupismo mu pet dobrih mazgi i, pošto smo mu ih darovali, domalo dobismo ferman. I tako je Ali Paša, koji je bio rekao da neće ništa primiti, ipak primio, i to s obzirom na nas, vrlo mnogo I napokon, kad smo uz sve jade imali obje dozvole, tražili smo gdje bismo graditi samostan. Tražili smo stalno ne bi li koji Turčin prodao kakvo prikladno mjesto, ali ga nismo mogli dobiti ni za kakvu cijenu. Napokon Ahmet-aga Kurt, možda svojoj sljedbi manje privržen prodaje nam brežuljak Široki Brig, šumu i jedan bijedan vrtić uz staro katoličko groblje za samostan i crkvu za 145 zlatnika.“

„Široki Brig je onodobno bio svojevrsna Kurtovina“ – zapisa fra Petar Bakula. Dimenzije prodate zemlje bile su pola talijanske milje sa četvrt milje (1 talijanska milja = 1855 metara. Dimenzije u metrima 927×463 m ili površina oko 40 dunuma).

Šimun Ćorić i fra Ante Marić napisaše60 da je kupljeno zemljište na brežuljku iznad utoka potoka Ugrovače u rijeku Lišticu na kojem se još nalazilo staro katoličko groblje. Oni pogrešno kao vlasnika navode Mehmeda-agu Kurta, brata Ahmet-age alemdara.

U knjizi Spomenica pedesetogodišnjice Hercegovačke franjevačke provincije, koju je 1897. napisao fra Radoslav Glavaš na više mjesta spominje se Ahmet-aga Kurt:

”Dapače mnogi ugledni muhamedanci, rado su i toplo zagovarali i podupirali, neki zborom, a neki tvorom, namisao i poduhvat da se izgradi samostan i crkva svojih zemljaka franjevaca, kao Ćiber, Kurt, Skikić i drugi.”

”Koliko su još i tada muhamedanci bili strogi, da se u svrhe kršćanske ne smije prodati zemljište, svjedoči nam to, da je rečeni Ahmet Kurt bio izopćen za dvije godine, niti je smio polaziti džamiju, nit ine obrede, sa svojim suvjernicima.”

”Ko za dužnost držim još zahvalnost izraziti o dobrotvornome činu jednoga takodjer muhamedanca iz Mostara koji njekom osobitom blagovoljom i prijateljstvom spram redovnika, u nuždi se nahodećih, bez ikakova interesa i tajno pozajmi liepu svotu novaca, da mogu posao započimati i da mu samo zajmljeno vrate kad imati budu! Toliko je povjerenje izmedju njih vladalo! I ovde se vidi kako svemogući srdcem čovječijim vlada!”

Putopisac Carl Peez u knjizi o Mostaru i njegovoj kulturi koja je izdata 1891. godine, a koju je sa njemačkog preveo Miroslav Loose 1946. i 1951. stoji: „Namjesnik Hercegovine, isposlovao je ferman Visoke Porte u kojem se gradnja manastira dozvoljava, a Ahmet Aga Kurt, jedan od najotmjenijih mostarskih Turaka, ustupio je svoj posjed na Širokom Brijegu franjevcima, dakako uz jednu za ona doba vrlo visoku cijenu. Na 23. juna 1846. položen je kamen temeljac zgrade.“

Ahmet Kurt bio je sudionik još jednog historijskog događaja za Mostar i Hercegovinu.  Poslije Berlinskog kongresa na kojem je Austro-Ugarska dobila pravo za okupacijom Bosne i Hercegovine u Konaku u Brankovcu u Mostaru su, i nakon pašine smrti i ponovnog uvođenja Hercegovine u Bosanski ejalet ostale sve zatečene službe, sve do posljednjih dana mjeseca jula 1878., kad su u gradu proključale zebnja od rata i zlokobnog „događanja naroda“, posebno nakon objavljene vijesti u sarajevskoj novini „Bosna“ u drugoj polovici mjeseca jula.

Rečeno je, crno na bijelo, „da će austrougarska vojska zaposjesti Bosnu i Hercegovinu“. U mostarskom Konaku formirano je vojno povjerenstvo, nazvano „Džihadskom komisijom“, a sastavljali su ga, uz muftiju Karabega, i vladika Ignjatije, biskup Kraljević, hadži Šaćir Džabić, Dervišaga Grebo, hadži Ahmet Kurt, Mujaga Hadžiselimović, Mulo Oručević, hadži Muhammed Tikvina i brigadir Ali-paša56. To je bila neka vrsta „kriznog štaba“. Na brzojav što ga je to Vijeće uputilo carigradskom Generalštabu, pitajući šta im je raditi, odgovoreno je:

„Austrija gelecek isede, dostane gelecek, Yusuf Izzedin“ – u prevodu: „Austrija, iako će doći, prijateljski dolazi, Jusuf Izzedin“.

Buntovnici su tražili da muftija Mustafa Karabeg preuzme vodstvo buntovnika koji su željeli pružiti oružani otpor ulasku austrougarskoj vojsci, što je on odbio. Mustafa ef. Karabeg je završio nauke u Carigradu i njegova sprema je bila nadaleko poznata, pa čak i u samom Carigradu. Uz muftijsko zvanje uzeo je jednu halku učenika u mostarskoj medresi koju je izveo do kraja. Među njegovim najboljim učenicima bila su i dvojica sinova Ahmeta Kurta – Fadil i Muhamed. Bošnjaci su u to vrijeme slali djecu u škole najviše iz potrebe za povećanjem društvenog ugleda ili iz vjerskih osjećanja, pa shodno tome, najradije i najviše u vjerske škole.

Kada muftija Karebeg nije prihvatio zahtjev buntovnika nastala je pometnja u kojoj je muftija ubijen. Vođe pobune bili su Alijaga Hamzić, Alaga Haljevac, hadži Alaga Drače i drugi.

Među svijetom je bila zavladala velika panika, jer je rulja stalno po gradu urlala i prijetila smrću svakom ko je protiv rata. Ovo bezvlađe potrajalo je sve do ponedjeljka 5. avgusta 1878. U međuvremenu, od 2. do 5. avgusta, ustanici su organizirali samo jedan otpor, ali vidjevši da se nikako ne mogu oduprijeti austrijskoj vojsci, a kamoli ju pobijediti, vratili su se u Mostar bježeći i očajavajući. Glavni komandant austrijske vojske, koji je imao zadatak da zauzme Mostar, uputio je mostarskom narodu proglas sIjedećeg sadržaja: „Znajte da ja sjutra s vojskom bezuvjetno ulazim u Mostar. Prema naredbi visoke carske vlade, a i zaključku Berlinskog kongresa, mi imamo zadatak da okupiramo Bosnu i Hercegovinu radi popravka i radi sređivanja prilika onih nemuslimanskih naroda, koji žive pod turskom upravom. Od vas tražim da mi se pokorite i da ne prouzročite bezpravno prženje grada i uništavanje svijeta. Ako mi se suprotstavite, ratovat ću s vama i spržit ću cijeli grad, zašto ćete vi biti odgovorni. Svakom se zajamčuje sloboda vjere i sloboda privatnog vlasništva. Sve što ste do danas posjedovali, posjedovati ćete sigurno i dalje, jer je to na kongresu zaključeno.“ Po preuzimanju ovog proglasa, Hamzić, vođa pobune, je pozvao na razgovor buntovnike zatraživši od njih da mu odmah u pogledu ovoga daju svoje mišljenje. Nakon kraće debate svi su se složili da nema drugog načina, nego se bez otpora predati. Zato su se opet u ponedjeljak sastali, gdje su svi zajednički krenuli u susret austrijskoj vojsci. Austrijska vojska, koja je brojala oko 30.000 ljudi, ušla je u Mostar u ponedjeljak, 5 avgusta 1878. u 10 sati ujutro57. Ahmet aga alemdar umro je 1895. i sahranjen je u Carinskom haremu58.

Hadži Ahmet-aga Kurt je prapradjed oko dvadeset pet i praprapradjed trideset pet živućih osoba (2016.)

Sljedeća stranica