Nuhan je imao dva sina – Ahmeta i Mehmeda. U Sidžilu mostarskog kadije 1828-1842 koji je pripremio Hivzija Hasandedić, a za objavljivanje uredio Aladin Husić 2015. godine, na dva mjesta, 1828. i 1830., spominje se praotac svih mostarskih Kurta – Nuhan Kurt sin Mehmeda. To su bile burne godine za Bosnu i Hercegovinu. U toku su bili nemiri i pokret za autonomiju Bosne koji je vodio Husein-kapetan Gradaščević. 1828. godine izbio je rusko-turski rat, te je upućen poziv da svi od 12 do 70 godina pođu u sveti rat protiv Rusa. Iz istog sidžila vidimo da je veliki problem bio neobrađivanje polja što je uzrokovalo nestašicu prehranbenih proizvoda. Cijena jedne oke (1 oka = 1,28 kg) goveđeg mesa 1829. bila 14 para, a 1832. godine 24 pare. Da bi se „zaštitio narod, a posebno sirotinja,“ cijene namirnica sudski su određene. Posebno velika oskudica je bila u pšenici i ječmu čija je cijena svakodnevno skakala. Da bi se spriječio šverc i izvoz namirnica u susjedne neprijateljske zemlje bez pisane propusnice, ljudi nisu mogli napuštati svoj kadiluk. Po naredbi bosanskog valije ječam koji je bio uskladišten u mostarskoj tvrđavi i „koji nije bio više za stajanje“, izdat je u najam. Oni koji su dobili ječam na zajam bili su dužni isti vratiti poslije žetve, ili kad prilike budu bolje. Ljudi su dobivali uglavnom od trideset do pedeset oka ječma, dok je „Nuhan alemdar Kurt iz Fatime kadun mahale“ dobio tri stotine oka. Ta mahala i šire područje kasnije se zvala Carina.
Po količini koju je dobio, možemo reći da je Nuhan bio etablirani i važan član tadašnje zajednice koji je bio u stanje da vrati pozajmljenu količinu ječma. Još nekoliko viđenijih Mostaraca dobili su od dvije do tri stotine oka, kao Ibrahim-aga Džinović, Ahmet-aga Vejzović, Muharem-aga Žuljević, Hasan Temim, Ismail Glavović, Mustafa Hadžialić, te hadži Ahmet alemdar Huremović. Uz ime Nuhan nosi dodatak alemdar što znači bajraktar. U turskoj vojsci računalo se da pedeset vojnika dolazi pod jedan bajrak. Deset bajraka znači pet stotina vojnika. Zanimljivo je da je neki Duran Kurt iz Karađozbegove mahale dobio trideset oka ječma. Ovaj Duran se nikad više ne spominje, pa ne znamo da li je on bio u nekom srodstvu sa Nuhanom, ili je možda to predak Kurta koji su se iselili u selo Glogošnicu blizu Jablanice ili u Bosnu? Dvije godine kasnije, 1830. Nuhan je bio zastupnik pri vjenčanju Huseina, sina Zulfikar Alije. Ovdje se navodi da Nuhan stanuje u Tere Jahja mahali, što je također na Carini. Džamija Tere Jahja bila je udaljena samo 150-200 metara od Fatima kadun džamije. Mislimo da je muftija tako upisao, znajući gdje Nuhan ima kuću. To je praktično bila jedna te ista mahala, pa ta omaška je razumljiva.
Tih godina Nuhan ne nosi titulu hadži. Njegovo ime u spisku mostarskih hadžija pojavljuje se tek kasnije. Ne znamo da li je on lično išao na hadž ili je to za njega obavio bedel55. Do 1884. godine ispraćaj mostarskih hadžija se vršio sa “Hadžinske sofe”. Lokalitet se nalazio u najjužnijem dijelu Mostara, spram današnje zgrade Fabrike duhana, ulica Maršala Tita 284, vidi kartu dolje. Na ovoj sofi hadžije bi klanjale po dva rekata ”seferije”, tu bi se oprostili sa svima i odatle bi krenuli pješice ili na konju u pravcu Metkovića iz kojeg su nastavljali put brodom. Bedeli su najčešće bili Arapi iz Meke i Medine koji su svake godine dolazili u Mostar i, tražeći da za druge idu na hadž, u Mostaru ostajali po više mjeseci, a ponekad i cijelu godinu. Za to vrijeme oni su stanovali i hranili se u Ali Fehmi ef. Džabića i Hasanage Lakišića konaku, mostarskim medresama i drugdje. Bedelima, koji su stanovali u medresama i sobama uz džamije, okolni muslimani su redovito slali hranu i sa svim ih potpuno opskrbljivali. Bilo je i domaćih ljudi koji su za druge išli na hadž u Meku.
55 Bedel je ona osoba koja izvršava hadž po želji i oporuci lica koje nije u stanju da lično obavi hadž zbog fizičke slabosti, starosti ili nekog drugog šerijatski opravdanog razloga.
Porodica Kurt iz Mostara 