Husnija Kurt (1900-1959), sin hadži Muhameda

o

Peto dijete hadžije Muhameda, sin Husnija, na slici lijevo, rodio se 14. novembra 1900. godine u Mostaru. Interesantno je vidjeti kako su se za vrijeme socijalističke Jugoslavije 1950-tih godina pisale biografije istaknutih komunista koji nisu imali radničko ili seljačko porijeklo, što se automatski uzimalo kao prednost. Tako u biografiji Husnije Kurta, čiji je otac završio vjerske škole koje su bile u rangu teološkog fakulteta i koji se nalazio na spisku 703 muslimanska intelektualca u cijeloj Jugoslaviji prije izbijanja Drugog svjetskog rata, stoji: „Rodio se u Mostaru u malograđanskoj porodici. Otac Muhamed bio je hodža i mali posjednik, a majka Munira domaćica. U ovoj sredini uzrastao je Husnija i razvio se kasnije na studijama u čovjeka naprednih nazora“

Osnovnu školu i šest razreda gimnazije završio je Husnija u Mostaru, a sedmi i osmi razred u Trećoj muškoj gimnaziji u Beogradu, gdje je i maturirao 1921 godine. Husnija je bio i član Muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva Gajret. Iste godine upisao se na Medicinski fakultet, a školske 1922/23. godine na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je četiri godine studirao hemiju, kao glavnu struku, a matematiku i fiziku, kao sporedne struke. Univerzitetske studije završio je 1925 godine i iste je godine bio postavljen za nastavnika Gimnazije u Mostaru. Državni stručni profesorski ispit položio je 1928. godine. U Mostaru je uskoro postao jedan od najomiljenijih profesora, kako među kolegama, tako i među svojim đacima. U Gimnaziji u Mostaru bio je profesor do 1936 godine, kada je premješten u Beograd na VI mušku gimnaziju, a 1940 godine na II mušku gimnaziju, također u Beogradu gdje ga je zatekao rat. Na početku napada Njemačke na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine bombardovan je Beograd u kojem je uništena zgrada gdje je Husnija imao stan. Poslije kapitulacije Jugoslavije u junu 1941. godine vratio se u Mostar gdje je imenovan za profesora Gimnazije, a u septembru iste godine za direktora škole. Za vrijeme rata postaje član Komunističke partije, te je izabran za prvog predsjednika Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora. Ustaše i Talijani više puta ga zatvaraju, a početkom 1943. godine prebacuju u zatvor na ostvro Mamula blizu Dubrovnika, a poslije u koncentracioni logor Visco u pokrajini Udine u Italiji. Odmah poslije kapitulacije Italije probio se do partizana u Sloveniji gdje je stupio kao borac u Šercerovu brigadu XIV slovenačke divizije. Pješke je iz Slovenije  krenuo u Bosnu. Odmah po dolasku zauzima značajna mjesta u političkom životu. U mjesecu novembru 1943. godine biran je u Jajcu, na drugom zasjedanju AVNOJ-a, za člana Predsjedništva AVNOJ-a. U Mrkonjić Gradu izabran je i za člana Predsjedništva ZAVNOBIH-a.

Od oslobođenja 1945. godine Husnija je obavljao više političkih funkcija i prelazi da živi u Sarajevo. Kao dugogodišnjeg profesora privlači ga pedagoški rad, pa je u septembru 1948. godine biran za redovnog profesora na novoosnovanom Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Sarajevu. Od početka školske 1948./49. godine nalazi se na dužnosti profesora Organske hemije i šefa Zavoda za hemiju i poljoprivrednu tehnologiju.

Husnija se ženi sa Samijom Velić iz Mostara. Dobivaju sina Naima Naju i kćerke Zlatu i Nadu udatu Stojković. Naim se ženi Marijom-Bunkom Petrović sa ostrva Korčula.

Dobiva stan u zgradi na broju 2 u Radićevoj ulici u Sarajevu. Mnogi Mostarci koji su poslije rata studirali u Sarajevu rado se sjećaju Husnije koji je svima izlazio u susret. Tako je petnaestogodišnji Ismet, sin Emine Jašarbegović iz Stoca, kćerke Huseina Kurta, zajedno sa vršnjakom Hrlom takođe iz Stoca, proveo više dana kod Husnije u stanu u Radićevoj br. 2. Igrali su se sa Naimom sa pravim pištoljima i mašinkom. U toj igri Naim je pukom srećom ostao živ. Meci iz puške zarili su se kraj njegove glave u dovratnik. Kasnije je Husnija sredio da Ismet i njegov drug Hrle odu u Željezaru Zenica na izučavanje tokarskog zanata.

U istoj zgradi je živio Predrag Debevec koji je na svom blogu opisao Husnijinu porodicu:

„Porodica Kurt. Šarmantni i bučni profesor Husnija koji je mene i Dušana-Duju Kecmanovića, često sačekivao iza ugla na stepeništu i iznenada nas prepadao kao da je i on dječak naš vršnjak, ili nešto stariji od nas, uživljvajući se u uloge vuka, medvjeda ili neke druge šumske opasne žvotinje dok nas je plašio, ili nas je pak, zamišljeno tiho, mahinalno, pozdravljao, vidljivo odsutan u sferi svojih profesorskih razmišljanja, sa „Zdravo” ,pa kad bi vidio i onog drugog, onda bi rastreseno i profesorski dodao jos samo „Zdravo na kvadrat”, što nas je posebno uveseljavalo.

Njegova divna, tiha supruga Samija sa djecom Naimom-Najom, Zlatom i Nadom koji su stanovali na drugom spratu preko puta stana i ateljea Voje Dimitrijevića sa mnogo prave materinske ljubavi, odgajala je brižno; kako svoju djecu, tako i nas koji smo se tu zatekli rado se igrali u njihovom stanu, i koji smo je od samog početka spontano zavoljeli kao svoju rođenu majku.

Zlata, starija kćerka je nebičnog nježnog prefinjenog lika bila uvijek nasmijana i vesela i zanimljiv sagovornik, što je od rane mladosti pokazivalo njen interes za sve. Posebno za film i književnost. Druga sestra Nada je mnogo kasnije rođena i bila je potpuno drukčija od svoje starije sestre.

Brat Najo, kako smo iz milja zvali nešto starijeg od nas Naima, je bio veseo i bučan, vrlo sličan u tome svom ocu Husniji, pa je njega, svoga oca, profesora, koga je u svom posebnom humoru i oponašanju često potpuno i do te mjere uspješno „skidao” i imitirao, da je to za nas predstavljalo pravu poslasticu, ravnu pozorišnoj komediji.“

Zlata Kurt, kći Husnije, rođena 1938. godine u Beogradu, novinarka Radio Sarajeva, scenaristkinja, urednica i filmska kritičarka. Preko svog supruga Mirze Idrizovića je bila upućena u sve teškoće produkcije filma, pa je zbog toga znala da cijeni sve segmente stvaranja nekog filma. Napisala je scenario za film Azra (1988). Umrla je 2002. godine u Sarajevu.

Aleš Kurt, rođen 1966. je sin Zlate i jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih reditelja. Nakon studija režije na beogradskoj Akademiji za pozorište, film i televiziju 1992. spakovao je svoje stvari i otišao na put po Evropi. U Sarajevo se vratio 1996. predstavama ”Pad i Macblettes”. Iste godine režirao je dokumentarni film ”Portret reditelja”, priču o životu Mirze Idrizovića, a od tada, uglavnom, radi u teatru. Njegove predstave ”Stop-mašina”, ”Dijalog u paklu”, ”Pucanje duše”, ”Kad bi ovo bila predstava”, ”Koncert ptica”, ”Teferič”, ”Elizabeta Bam” publika i kritika dočekali su kao prvorazredna osvježenja. Oženjen je glumicom Belmom Lizde-Kurt.

Režirao je slijedeća filmska i tv djela, a za neke od njih je napisao i scenario:

2011. Akumulator (kratki film)
2009. Hranoljupci (TV serija)
2008. Rolo Koster (TV serija)
2001. Lutkokaz (TV serija)
1992. Prokleta je Amerika (segment ”Ružina osveta”)
1990. Istočno od istoka

Sljedeća stranica