o
Peto dijete hadžije Muhameda, sin Husnija, na slici lijevo, rodio se 14. novembra 1900. godine u Mostaru. Interesantno je vidjeti kako su se za vrijeme socijalističke Jugoslavije 1950-tih godina pisale biografije istaknutih komunista koji nisu imali radničko ili seljačko porijeklo, što se automatski uzimalo kao prednost. Tako u biografiji Husnije Kurta, čiji je otac završio vjerske škole koje su bile u rangu teološkog fakulteta i koji se nalazio na spisku 703 muslimanska intelektualca u cijeloj Jugoslaviji prije izbijanja Drugog svjetskog rata, stoji: „Rodio se u Mostaru u malograđanskoj porodici. Otac Muhamed bio je hodža i mali posjednik, a majka Munira domaćica. U ovoj sredini uzrastao je Husnija i razvio se kasnije na studijama u čovjeka naprednih nazora“
Osnovnu školu i šest razreda gimnazije završio je Husnija u Mostaru, a sedmi i osmi razred u Trećoj muškoj gimnaziji u Beogradu, gdje je i maturirao 1921 godine. Husnija je bio i član Muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva Gajret. Iste godine upisao se na Medicinski fakultet, a školske 1922/23. godine na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je četiri godine studirao hemiju, kao glavnu struku, a matematiku i fiziku, kao sporedne struke. Univerzitetske studije završio je 1925 godine i iste je godine bio postavljen za nastavnika Gimnazije u Mostaru. Državni stručni profesorski ispit položio je 1928. godine. U Mostaru je uskoro postao jedan od najomiljenijih profesora, kako među kolegama, tako i među svojim đacima. U Gimnaziji u Mostaru bio je profesor do 1936 godine, kada je premješten u Beograd na VI mušku gimnaziju, a 1940 godine na II mušku gimnaziju, također u Beogradu gdje ga je zatekao rat. Na početku napada Njemačke na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine bombardovan je Beograd u kojem je uništena zgrada gdje je Husnija imao stan. Poslije kapitulacije Jugoslavije u junu 1941. godine vratio se u Mostar gdje je imenovan za profesora Gimnazije, a u septembru iste godine za direktora škole. Za vrijeme rata postaje član Komunističke partije, te je izabran za prvog predsjednika Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora. Ustaše i Talijani više puta ga zatvaraju, a početkom 1943. godine prebacuju u zatvor na ostvro Mamula blizu Dubrovnika, a poslije u koncentracioni logor Visco u pokrajini Udine u Italiji. Odmah poslije kapitulacije Italije probio se do partizana u Sloveniji gdje je stupio kao borac u Šercerovu brigadu XIV slovenačke divizije. Pješke je iz Slovenije krenuo u Bosnu. Odmah po dolasku zauzima značajna mjesta u političkom životu. U mjesecu novembru 1943. godine biran je u Jajcu, na drugom zasjedanju AVNOJ-a, za člana Predsjedništva AVNOJ-a. U Mrkonjić Gradu izabran je i za člana Predsjedništva ZAVNOBIH-a.
Od oslobođenja 1945. godine Husnija je obavljao više političkih funkcija i prelazi da živi u Sarajevo. Kao dugogodišnjeg profesora privlači ga pedagoški rad, pa je u septembru 1948. godine biran za redovnog profesora na novoosnovanom Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Sarajevu. Od početka školske 1948./49. godine nalazi se na dužnosti profesora Organske hemije i šefa Zavoda za hemiju i poljoprivrednu tehnologiju.
Husnija se ženi sa Samijom Velić iz Mostara. Dobivaju sina Naima Naju i kćerke Zlatu i Nadu udatu Stojković. Naim se ženi Marijom-Bunkom Petrović sa ostrva Korčula.
Dobiva stan u zgradi na broju 2 u Radićevoj ulici u Sarajevu. Mnogi Mostarci koji su poslije rata studirali u Sarajevu rado se sjećaju Husnije koji je svima izlazio u susret. Tako je petnaestogodišnji Ismet, sin Emine Jašarbegović iz Stoca, kćerke Huseina Kurta, zajedno sa vršnjakom Hrlom takođe iz Stoca, proveo više dana kod Husnije u stanu u Radićevoj br. 2. Igrali su se sa Naimom sa pravim pištoljima i mašinkom. U toj igri Naim je pukom srećom ostao živ. Meci iz puške zarili su se kraj njegove glave u dovratnik. Kasnije je Husnija sredio da Ismet i njegov drug Hrle odu u Željezaru Zenica na izučavanje tokarskog zanata.
U istoj zgradi je živio Predrag Debevec koji je na svom blogu opisao Husnijinu porodicu:
„Porodica Kurt. Šarmantni i bučni profesor Husnija koji je mene i Dušana-Duju Kecmanovića, često sačekivao iza ugla na stepeništu i iznenada nas prepadao kao da je i on dječak naš vršnjak, ili nešto stariji od nas, uživljvajući se u uloge vuka, medvjeda ili neke druge šumske opasne žvotinje dok nas je plašio, ili nas je pak, zamišljeno tiho, mahinalno, pozdravljao, vidljivo odsutan u sferi svojih profesorskih razmišljanja, sa „Zdravo” ,pa kad bi vidio i onog drugog, onda bi rastreseno i profesorski dodao jos samo „Zdravo na kvadrat”, što nas je posebno uveseljavalo.
Njegova divna, tiha supruga Samija sa djecom Naimom-Najom, Zlatom i Nadom koji su stanovali na drugom spratu preko puta stana i ateljea Voje Dimitrijevića sa mnogo prave materinske ljubavi, odgajala je brižno; kako svoju djecu, tako i nas koji smo se tu zatekli rado se igrali u njihovom stanu, i koji smo je od samog početka spontano zavoljeli kao svoju rođenu majku.
Zlata, starija kćerka je nebičnog nježnog prefinjenog lika bila uvijek nasmijana i vesela i zanimljiv sagovornik, što je od rane mladosti pokazivalo njen interes za sve. Posebno za film i književnost. Druga sestra Nada je mnogo kasnije rođena i bila je potpuno drukčija od svoje starije sestre.
Brat Najo, kako smo iz milja zvali nešto starijeg od nas Naima, je bio veseo i bučan, vrlo sličan u tome svom ocu Husniji, pa je njega, svoga oca, profesora, koga je u svom posebnom humoru i oponašanju često potpuno i do te mjere uspješno „skidao” i imitirao, da je to za nas predstavljalo pravu poslasticu, ravnu pozorišnoj komediji.“
Zlata Kurt, kći Husnije, rođena 1938. godine u Beogradu, novinarka Radio Sarajeva, scenaristkinja, urednica i filmska kritičarka. Preko svog supruga Mirze Idrizovića je bila upućena u sve teškoće produkcije filma, pa je zbog toga znala da cijeni sve segmente stvaranja nekog filma. Napisala je scenario za film Azra (1988). Umrla je 2002. godine u Sarajevu.
Aleš Kurt, rođen 1966. je sin Zlate i jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih reditelja. Nakon studija režije na beogradskoj Akademiji za pozorište, film i televiziju 1992. spakovao je svoje stvari i otišao na put po Evropi. U Sarajevo se vratio 1996. predstavama ”Pad i Macblettes”. Iste godine režirao je dokumentarni film ”Portret reditelja”, priču o životu Mirze Idrizovića, a od tada, uglavnom, radi u teatru. Njegove predstave ”Stop-mašina”, ”Dijalog u paklu”, ”Pucanje duše”, ”Kad bi ovo bila predstava”, ”Koncert ptica”, ”Teferič”, ”Elizabeta Bam” publika i kritika dočekali su kao prvorazredna osvježenja. Oženjen je glumicom Belmom Lizde-Kurt.
Režirao je slijedeća filmska i tv djela, a za neke od njih je napisao i scenario:
2011. Akumulator (kratki film)
2009. Hranoljupci (TV serija)
2008. Rolo Koster (TV serija)
2001. Lutkokaz (TV serija)
1992. Prokleta je Amerika (segment ”Ružina osveta”)
1990. Istočno od istoka
Porodica Kurt iz Mostara 